26.4.11

Antihistaminici


Može se reći da se veliki broj reakcija u našem organizmu odigrava putem izravnog i neizravnog djelovanja histamina. Tkivni bazofili glavno su skladište histamina u organizmu.
Antihistaminici su lijekovi koji svoje djelovanje mogu zahvaliti vezanju na histaminske receptore. Histaminski receptori dijele se u tri glavne skupine, H1, H2 i H3 podtipove. H1 receptori nalaze se u glatkoj muskulaturi krvnih žilica, bronha i kože +, a njihovo podražavanja dovodi do kliničkih znakova kao što su crvenilo, edem i svrbež. H2 receptori nalaze se u želucu i pretklijetkama srca, a ne blokiraju ih klasični antihistaminici (H1 antagonisti), već selektivni H2 blokatori.
Djelovanje H1 antihistaminika očituje se na nekoliko načina:
a. antihistaminski: radi se o kompetetivnom antagoniziranju histamina na receptorima izvršnih stanica,
b. antikolinergički: radi se antimuskarinskim učincima kao što su tahikardija, nemir, midrijaza ili smanjena salivacija. Ovi mehanizmi su vjerojatno odgovorni za neke antiemetičke i antiparkisonske učinke nekih antihistaminika.
c. lokalno anestetički
d. centralni učinci: najvažniji učinak je sedacija sve do depresije
e. alfa-adrenergički i antiserotoninski
Indikacije za upotrebu antihistaminika
Antihistaminici su uglavnom korisni u stanjima kod kojih je histamin glavni posrednik imunološke reakcije, kao npr. kod akutnih alergijskih reakcija na lijekove, hranu, pelud, kod uboda insekta, koji se pokazuju urtikarijom(vidi rječnik) ili hunjavicom.
Općenito su pogodniji za prevenciju nego za liječenje alergijskih bolesti. Kao primjer možemo navesti anafilaktičku reakciju kod koje je potrebna agresivna terapija, a tu kao lijek izbora prvo mjesto zauzima adrenalin, što je slučaj i kod liječenja angioneurotskog edema. Vjerojatno je razlog tome što se pri akutnoj alergijskoj reakciji ne oslobađa samo histamin, već i neki drugi posrednici upale. Antihistaminici su u tim slučajevima lijekovi od drugorazrednog značaja, nešto slično kao i kortikosteroidi, zbog dužeg vremena latencije djelovanja.
Ovi lijekovi su djelotvorni i kod svrbeža, ako je u podlozi cijelog procesa pojačano izlučivanje histamina (urtikarija, ubod insekta). Pri lokaliziranim promjenama dolazi u obzir primjena antihistaminskih masti ili krema, ali njihovu opsežnu i ponavljanu topičku primjenu treba izbjegavati. U novije vrijeme, upotreba se antihistaminskih masti ne preporuča!
Osim spomenutih sedativnih, antikolinergičkih i kožnih neželjenih nuspojava, mogu se javiti i probavne smetnje, pojačanje teka, porast tjelesne mase. Rjeđe se viđaju agranulocitoza, hemolitička anemija i trombocitopenija.
Većina antihistaminika počinje djelovati nakon 30-tak minuta nakon peroralne primjene, a učinak traje 4-6 sati.
Akutno otrovanje antihistaminicima relativno je rijetko; češće je prisutno kod djece. U kliničkoj slici prevladavaju posljedice istovremene depresije i ekscitacije centralnog živčanog sustava. Liječenje je simptomatsko, prema vodećim simptomima.
Danas na tržištu postoji veći broj H1 i H 2 antagonista, dok su H3 antagonisti još u eksperimentalnoj fazi.
Indikacije upotrebe H1 receptora
Osnovne indikacije za upotrebu ovih lijekova su peludna hunjavica, alergijski osip i angioneurotski edem.
Osim toga mogu se primijeniti i kod kinetoza (bolesti kretanja), a u tom slučaju lijek se uzima preventivno prije polaska na put.
Ostale indikacije: astma uzrokovana naporom, povraćanje (posebno nakon iradijacije), migrena, vaskularne glavobolje, dermatitis solaris, rinoreja (u virusnoj prehladi), potrebe sedacije, vrtoglavica, Meniereova bolest

Vakcina kao spasonosno imitiranje prirode


Čovekova biološka odbrana - imunski sistem - primoran je da radi bez predaha. Neprestano, iz sekunda u sekund, ljudski organizam se suočava sa bakterijama, virusima, gljivicama, parazitima, ali i sa zagađenjenjem okoline i malignim ćelijama koje telo svakodnevno proizvodi. Kroz te uobičajene, ali nekontrolisane i slučajne kontakte, postepeno se gradi takozvani prirodno stečena imunost, koji nas štiti od infekcija i maligniteta. Može, međutim, da se dogodi da je imunski odgovor iz nekog razloga smanjen, ili da je (ne)očekivani napadač organizmu nepoznat a toliko agresivan i jak da imunski sistem ne bi bio u stanju da spreči infekciju pa je tada spasonosno ako smo, posredstvom vakcinacije, opremljeni i veštački stečenom imunošću.
Docent dr Nevenka Raketić, specijalista imunologije i specijalista pedijatrije u beogradskoj Opštoj bolnici BelMedic, gotovo svakodnevno je, prirodom posla, u prilici da zabrinutim roditeljima objašnjava da postoji i određena dobrobit od čestih infekcija (mahom respiratornih i crevnih) koje mališani predškolskog uzrasta “donose” iz vrtića, jer njihovi mladi organizmi na taj način, kako se to i stručno kaže, prave repertoar imunskih ćelija. Ovo će im, naime, pomoći da pri narednim susretima sa već poznatim “napadačima”, a pod uslovom da je imunski sistem u ravnoteži i da radi optimalno, ne reaguju infekcijama, već asimptomatski.
Prepoznavanje i napad na “uljeza”
Dr Raketić podseća da novorođenče dolazi na svet sa jednom urođenom “dozom imuniteta”, sa odbranom u kojoj učestvuju epitel (koža i sluznice) kao fizička barijera, i dve vrste ćelija (monociti i neutrofili) koje putem fagocitoze uništavaju štetne mikroorganizme i tako doprinose radu imunskog sistema. Ukoliko, pak, napadači savladaju navedene prepreke, “uključuje” se onaj, u užem smislu rečeno pravi (prirodni) imunski odgovor, koji štiti od infekcije: neželjeni mikroorganizmi bivaju prepoznati od strane B limfocita, glavnih proizvođača odbrambenih antitela, i od citotoksičnih T limfocita, koji uljeze direktno uništavaju.
Vakcinacija - ili veštačko sticanje imunosti - u suštini je imitiranje prirode, odnosno namerno i kontrolisano podsticanje imunskog odgovora, ali na nešto drugačiji način od onog prirodnog. Vakcinacijom se u organizam ne uvodi ceo mikroorganizam “napadača”, već samo njegovi delovi, takozvani antigeni, koji izazivaju imunski odgovor. Vakcinacija je, drugim rečima, vrsta aktivne imunosti koja se postiže tako što se unošenjem antigena u ljudski organizam izaziva imunski odgovor koji će ga zaštititi od ubrizganog antigena. Reč je o mikroorganizmu koji je dovoljno izmenjen da ne izazove pravu infekciju, ali je ipak imunogen, odnosno izaziva imunski odgovor na atak ubrizganog izmenjenog mikroorganizma.
Dr Raketić naglašava da se i u tom veštački izazvanom imunskom odgovoru, isto kao i u prirodnom, stvaraju ona važna odbrambena antitela i citotoksični T limfociti - antitela će u sledećem kontaktu sa antigenom koji je unet vakcinom odmah odgovoriti pa će, već u roku od nekoliko sati, napadački mikroorganizmi biti obloženi, obrađeni i odstranjeni, a T limfociti će ih direktno uništavati. Razlika između prirodnog i veštački izazvanog imunskog odgovora je u tome što je prirodni odgovor na nekontrolisane, žive mikroorganizme daleko burniji i prethodi mu proces prepoznavanja i eventualne identifikacije “uljeza”. Vakcine su mahom inaktivisane, ili “mrtve”, budući da sadrže samo pomenute antigene koji se iz mikroorganizama izdvajaju i prerađuju posebnim postupkom; genetski inženjering je, napominje dr Raketić, već na tragu laboratorijskoj proizvodnji antigena i takozvanih DNK vakcina. Izuzeci od ovog pravila su “žive” vakcine, u koje spadaju oralna polio vakcina protiv poliomijelitisa (dečje paralize), MMR (protiv malih boginja, rubeole i zauški) i BCG(vakcina protiv tuberkuloze), koje mogu da daju burnije reakcije.
Trajanje imunizacijom stečene imunosti razlikuje se od vakcine do vakcine, ali minimalno iznosi tri do pet godina, tako da se kod mnogih vakcina po isteku tog vremena vrši revakcinacija. Redosled, ili “tajming” vakcinacije je takođe različit, u zavisnosti od očekivane opasnosti. Među prvima se, na primer, daju vakcine DTP (protiv difterije, tetanusa i velikog kašlja) i poliomijelitisa (dečje paralize) zato što baš u prvoj godini života deteta postoji opasnost od pojave vrlo teških oblika pomenutih bolesti. Poznato je i da bakterija Hemofilus influence tip B može da uzrokuje meningitis kod dece predškolskog uzrasta, najčešće do druge godine, te se njome dece vakcinišu od rođenja do pete godine života. Pneumokok je opasan u bilo kom uzrastu zato što, pored pneumonije (zapaljenja pluća), može da izazove meningitis, sepsu i brojne druge komplikacije, te se daje i deci najmlađeg uzrasta i imunodeficijentnim osobama.
Prema preporukama Svetske zdravstvene organizacije (SZO), privremena kontraindikacija za vakcinaciju je akutna bolest, odnosno burna infekcija sa temperaturom višom od 38 stepeni Celzijusa i prateća antibiotska terapija. Dr Raketić smatra da dete treba vakcinisati čak i ako ima laku prehladu jer je imunski sistem sposoban da reaguje na “dva koloseka” - da se bori protiv lake prehlade i da istovremeno u odgovoru na vakcinu stvara antitela i T limfocite. Trajna kontraindikacija za vakcinaciju je imunodeficijencija, posebno primarna urođena imunodeficijencija, pri čemu se u takvim slučajevima “živa” vakcina nikako ne sme primeniti pošto imunodeficijentni organizam nije u stanju da se odbrani od antigena sadržanih u vakcini, pa posledice mogu biti i fatalne po pacijenta. Takozvanu sekundarnu imunodeficijenciju, sa svim simptomima pada imuniteta, mogu da izazovu hronične bolesti, leukemije, limfomi, transplantacija, operacije ili fizičke traume bilo koje vrste (opekotine, frakture), pa možda i stres kao psihogena varijanta traume. Jedna od kontraindikacija za vakcinaciju je i postojanje preosetljivosti odnosno alergije na sastojke vakcine i to na same antigene ili na konzervanse u vakcini.
Da bi se izbegle eventualne neželjene posledice delovanja vakcine koje bi mogle biti uzrokovane nepoštovanjem kontraindikacija, neophodno je, upozorava naša sagovornica, dobro obraditi pacijenta, ali je i pravilno davanje vakcine takođe veoma važno. Poznato je, na primer, da se delotvornost vakcine održava kroz “hladni lanac” njenog skladištenja na 4 stepena Celzijusa od proizvođača do mesta upotrebe, ali je neposredno pre davanja treba rukom ugrejati, jer ubrizgavanje hladne vakcine u telo pacijenta uobičajene temperature 36 stepeni takođe može da bude okidač za neželjenu reakciju. Isto tako treba voditi računa da se vakcina ubrizga u mišić, a ne u krvni sud, jer u tom slučaju ne bi bila delotvorna. Sva ostala moguća neželjena dejstva vakcine trebalo bi da su svedena na minimum samim načinom uvođenja svake nove vakcine, koji podrazumeva prekliničko ispitivanje (testovi in vitro, faza laboratorijskog ispitivanja, pa in vivo na laboratorijskim životinjama) i dva stadijuma kliničkog ispitivanja na pacijentima dobrovoljcima. Realno je, međutim, za pretpostaviti da neke vakcine, koje se prave u atmosferi straha od pandemije, nisu imale šansu da prođu sva neophodna ispitivanja, pa otuda i sasvim razumljiv otpor javnosti prema najavama vakcinacije, što je upravo slučaj danas kad se suočavamo sa virusom “svinjskog”, odnosno novog gripa A H1N1.
Neophodne i druge vakcine
Imunizacija je preventivno delovanje koje ima opštenacionalni karakter, sprovodi se kroz nacionalne programe vakcinisanja s ciljem da obuhvate što veći deo - ako je moguće, i svih 100 odsto stanovnika. Nacionalni programi imunizacije se uglavnom razlikuju od države do države, razlikuju se i unutar Evropske unije. Kalendar imunizacije u Srbiji je prilagođen našim potrebama, a mogao bi se opisati kao nešto između evropskog i američkog.
Dr Raketić smatra da ima vakcina za koje se ne može sa sigurnošću reći da su neophodne. Naša sagovornica navodi primer američkog kalendara vakcinacije, sa čak 13 obaveznih vakcina, među kojima je i vakcina protiv varičela (ovčijih boginja), oboljenja za koje se zna da se vrlo lako podnosi u predškolskom uzrastu, i da potom ostavlja mnogo duži imunitet od onog koji se stiče vakcinacijom. Isto važi, po njenom mišljenju, i za rota virus vakcinu, koja se daje protiv najčešćeg uzročnika proliva kod dece, iako takve tegobe kod mališana prolaze za dva do tri dana uz običnu simptomatsku terapiju.
Kad je reč o domaćem programu imunizacije, dr Raketić je mišljenja da se vakcina protiv hepatitisa B neopravdano daje, i navodi više razloga. Jedan od njih je to što imunitet stečen pomenutom vakcinom traje 10 godina, dakle do desete godine života deteta, a u tom periodu - imajući u vidu činjenicu da se hepatitis B prenosi putem krvi ili seksualnih, odnosno homoseksualnih kontakata - nije jasno kako dete može biti rizična grupa. Drugi razlog je činjenica da ta vakcina može da izazove ozbiljne neurološke komplikacije (multipla skleroza, Gilijan-Bare sindrom...) najverovatnije zbog toga što je, bar u vakcinama koje su dosad davane, postojala komponenta koja je ličila na deo nervnog tkiva te je organizam reagovao autoimunski, odnosno okretao se sam protiv sebe. Uz sve ovo, dr Raketić napominje da se vakcina protiv hepatitisa B daje detetu još u porodilištu, odmah nakon BCG vakcine, što je nepotreban napor za nejaki organizam sa još potpuno nerazvijenim imunskim sistemom i tek nešto malo T i B limfocita i antitela koje dobija od majke.
Već gotovo dve decenije, kako dodaje naša sagovornica, u svetu postoji i veliki pokret protiv MMR vakcine, zbog sumnje da izaziva autizam. Reč je o pokretu roditelja koji su pokušavali da dokažu da su im deca bila zdrava do momenta primanja MMR vakcine, i da su potom obolela od autizma. Ove tvrdnje, međutim, nisu dokazane a farmaceutska kuća “Merck” je prošle godine dobila sudski spor vezan za ovo pitanje. Dr Raketić, uprkos tome, ne odbacuje mogućnost da MMR vakcina ima neželjena dejstva jer su priče roditelja autistične dece vrlo uverljive.

Hiponatrijemija


Hiponatrijemija nastaje zbog primarnog gubitka soli, ili zbog veće količine dobijanja tečnosti.Javlja se kod obilnog povraćanja ili proliva-gubitka soli preko bubrega ili korišćenje prekomernog diuretika.Usled zadržavanjem tečnosti u srčanoj insuficijenciji, cirozi jetre, nefrotskom sindromu praćen je stanje hiponatrijemijom.Sniženje natrijuma u serumu ispod
130 m mol/L je naziv za stanje hiponatrijemija.
Klinička slika:se izražava sa padom natrijuma u serumu ispod 120 m mol/L. Prvi simptomi su mučnina, grčevi u mišićima do napade grčeva-kome, letargija.Jačina simptoma ne zavisi od stepena hiponatrijemije, već zavisi od brzine kojom je snižen osmalitet.Ukoliko se ne koriguje nivo natrijuma može doći do trajnog oštećenja nervnog sistema.
Dijagnoza:se postavlja na osnovu anamneze i odredjivanja serumskog natrijuma.
Lečenje:Hiponatrijemija se koriguje nadoknadom izotoničnim rastvorom natrijumhlorida-fiziološki rastvor.

Azbuka u petoj godini


Ako imate dilemu kada i da li uopšte da vašeg mališana učite slova kako bi do polaska u prvi razred bio pismen, onda je dobro znati da će vam najvažniji znak da je došlo vreme za "opismenjavanje" dati samo dete. Kada bude pokazalo interesovanje da napiše svoje ime, tada i počnite da ga učite slova. To se obično dogodi već do četvrte ili pete godine, u doba kada deca učenje azbuke doživljavaju kao igru, pa je statistika impresivana: većina dece kada prvi put sedne u školsku klupu zna da napiše 80 odsto slova.
Kako je svako dete priča za sebe, to im treba različito pristupati kada je reč o učenju pisanja. Pri tom treba imati na umu da nisu sva deca spremna da nauče slova u isto vreme, te da ne moraju sva da znaju da pišu već u petoj godini. To praktično znači da treba posmatrati dete i njegove sklonosti i želje. Vidite da li ga pisanje interesuje i da li komunicira posredstvom znakova i simbola, zatim da li ima dovoljno razvijenu motoriku da drži olovku i da je pomera po podlozi, da li shvata da svaki znak ima nekakvo značenje, da li razume princip pretvaranja govora u slova, odnosno glasa u znak, kao i to da li može da razlikuje slova.
Izvor:Novosti.rs

Samohrani roditelji i finansije


Svi se slažu da je idealna porodična situacija srećan dom sa oba roditelja. Nažalost stvarnost nas uči da idealno nije uvek moguće, sve je više porodica sa jednim roditeljem. Ovakvo roditeljstvo ume da bude veoma stresno, sve obaveze i sva odgovornost pripada jednoj osobi. Često je najveći problem finansiska situacija i nedostatak novca.
Ako ste samohrani roditelj svakako treba da uradite sledeće:
1. Raspitajte se za posebne uslove kod svih ustanova koje su vašem detetu neophodne (vrtići, škole, sportski centri, zdravstvene ustanove) koje nude za samohrane roditelje. To mogu biti razne pogodnosti ili popusti pri plaćanju.
2. Napravite krug prijatelja i članova porodice koje vam mogu pomoći u teškim situacijama. Ponekad malo znači mnogo.
3. Novac raspodelite na prioritete, najvažnije je detetu obezbediti osnovne životne uslove: zdravu hranu, odeću i obuću, lekove i zdravstvene kontrole, sredstva za higijenu i školovanje. Zabava može da se organizuje i na vrlo jeftin način, šetnja u parku, klackanje, ljuljanje , igra sa loptom. Poseta prijateljima i njihovoj deci, zajedničko gledanje TV programa, slikanje, crtanje i sl.
4. Nemojte svaljivati krivicu na sebe i razmišljati o stvarima koje biste mu mogli priuštiti da imate više para, ako malo bolje razmislite shvatićete da mu ništa ne fali ni u skromnom životu, većina stvari o kojima zapravo razmišljate je čist luksuz. Kupovanje skupih poklona i kupovanje ljubavi može detetu samo odmoću u vaspitanju. Istraživanja su pokazala da deca deca sazrevaju u odgovornije i nezavisnije ljude ako imaju malo više obaveza tokom odrastanja. Razmišljajte o tome, razmišljajte o bliskosti i mogućnosti da dete vaspitavate po svojim ubeđenjima bez komromisa koji bi ste morali da pravite sa drugim supružnikom da ga imate. Razmišljajte pozitivno i prenesite pozitivnost na dete.

Preporuke o nezi mlečnih zuba kod beba i dece


Kakve su preporuke o nezi mlečnih zuba kod beba i dece?
- Godinama se polemisalo kada je pravi momenat za početak pranja zuba kod dece. U savremenoj stomatologiji danas su svi saglasni da pranje zuba treba da počne sa nicanjem prvog mlečnog zuba. Čim on nikne, obično negde oko petog meseca, treba krenuti s večernjim pranjem zuba. Svakog dana, jednom dnevno, najbolje za vreme večernjeg kupanja, neophodno je detetu prati zube četkicom koja odgovara njegovom uzrastu. Takođe je bitno od prvog dana koristiti i dečju pastu za zube koja je bogata fluorom, a potpuno je neutralnog ukusa. Mališani stariji od godinu dana mogu da koriste dečje paste sa ukusom voća, takođe bogate fluorom.
Kakve se četkice za pranje zuba koriste kod tako male dece?
- Četkica mora da bude najmanja moguća, njena radna površina treba da bude veoma mala, a dlake veoma mekane. Ovakvom četkicom roditelji ne peru samo taj jedan zubić, već i površine bezube gornje i donje vilice, pa na taj način masiraju i stimulišu desni za brži i lagodniji rast ostalih zubića. Kada dete napuni godinu dana, prelazi se na četkicu malo veće radne površine. Ona ima zadatak da za vreme pranja pokrije što veću površinu već izniklih mlečnih zuba. Kada dete napuni dve godine, počinje da se interesuje za pranje, i želi da i samo u tome učestvuje. Taj momenat roditelji moraju da iskoriste tako što će broj pranja zuba povećati na dva do tri puta dnevno. Veličinu i tvrdoću četkice neophodno je menjati srazmerno rastu i razvoju deteta. Ali, najvažnije je da se jedna četkica ne koristi više od 15 dana. Iz higijenskih razloga, posle tog vremenskog perioda, treba je zameniti novom.
A kakve paste treba koristiti?
- Pasta za zube u periodu od nicanja prvih zuba pa do godinu dana mora da bude blaga, najbolje bez ikakvog ukusa. U periodu kada dete napuni godinu dana mogu da se koriste paste sa prijatnim, slatkastim ukusima. Bitno je da su bogate fluorom. Upotreba tabletica fluora kod dece danas je prevaziđena. Sve zaštitne minerale neophodne za dečije zube i kosti treba dati kroz odgovarajuću pastu za zube i pravilnu ishranu.
Ipak, dosta dece ima problema s karijesom, a čest je i „cirkularni“ karijes, ili „karijes flašice“, kako ga zovu?
- Posle prve godine života dete počinje da jede hranu sličnu hrani odraslih. Na taj način se povećava mogućnost da se mlečni zubići pokvare i zato roditelji moraju deci najmanje dva puta dnevno temeljno prati zube. Cirkularni karijes je, nažalost, sve rasprostranjeniji kod predškolske dece do šest godina. Iako je mnogo uzroka njegovog nastanka, najveću krivicu za cirkularni karijes snose roditelji.
Na koji način deca treba da se hrane kako bi se održalo zdravlje zuba?
Ishrana bogata mesom i mlečnim proizvodima znatno pomaže pravilnom rastu i razvoju zuba. Žvakanje kvalitetne hrane pospešuje pravilan razvoj mišića žvakanja i razvoj vilica u celini. Roditelji su najčešće „krivci“ jer dozvoljavaju deci da uzimaju prekomerne količine slatkiša a da posle toga ne operu zube. To je posebno štetno pred spavanje. Izuzetno je važno temeljno sprovoditi pravilnu higijenu usta i zuba kod dece, jer nije-dna malo komplikovanija intervencija na zubima realno nije moguć pre nego što dete napuni pet godina. Deca mlađeg uzrasta su vrlo teška za saradnju kada je popravljanje zuba u pitanju, što je i očekivano. Za svaki od ovih problema koji se javljaju isključivo treba kriviti roditelje, i zato je bitno da oni budu upoznati šta treba da rade, ali i da stvaraju deci dobre navike.
I mlečni se popravljaju
Redovni pregledi kod dečjeg stomatologa se preporučuju od napunjene prve godine. Zabluda je da se mlečni zubi ne mogu popravljati, popravke na njima rade se od samog početka pa do sedme godine. Skoro svi mlečni zubi su do šeste godine „živi“ i osetljivi na bol izazvan karijesom. Tada obično erupcijom stalnog zametka zuba dolazi do resorpcije korena mlečnog zuba i gubitka njegovog vitaliteta. Ali, bez obzira na to, redovne posete su neophodne, u ritmu koji preporuči stomatolog.
„Zalivanje zubića“
Pojam takozvanog „zalivanja“ fisura na zubima predstavlja vrstu zaštite dubokih fisura na prvim stalnim zubima - šesticama, koje niču oko šeste godine. Prvi stalni molar - šestica ima veoma duboke fisure sa gornje strane zuba i te površine su veoma podložne karijesu. Ipak, treba napomenuti da ova zaštita nije doživotna i da se gubi oko dvanaeste godine, shodno rastu i razvoju zuba i vilica.

Retencija mokraće


Retencija je naziv za preterano i opasno nagomilavanje u šupljinama organizma nekog čvrstog tela ili tečnosti, koji normalno treba da budu udaljeni iz organizma.Postoji akutna i hronična retencija mokraće.Akutna retencija nastaje iznenada i potpuna nemogućnost mokrenja uprkos svim naporima bolesnika, da zadovolji svoju potrebu.Bešika je napeta, bolna, opipljiva (vezikalna lopta).Ovo stanje zahteva hitnu kateterizaciju bešike radi pražnjenja.Uzrok ovog stanja odmah treba tražiti i lečiti ga.Kod muškaraca može biti u pitanju neko oboljenje prostate ili zadnje uretre.Kod oba pola neurološke smetnje ili posledice hirurških intervencija u abdomenu, naročito na organima u karlici.
Hronična retencija je nemogućnost potpunog pražnjenja bešike za vreme svakog mokrenja.Mokraća koja ostaje u bešici posle mokrenja zove se "rezidualna mokraća" , talog čija količina može da bude dosta obilna.postoji i tzv.bešika koja se muči sa hipertrofijom izvesnih mišićnih snopova, koje svedoče o postojanju hronične distenzije.Hronična retencija je znak oboljenja prostate (adenom ili karcinom).

Femini pseudohermafroditizam


Pol deteta je određen već u momentu oplodnje. Jajna ćelija unosi u zigot gonosom X, a spermiji X ili Y. Gonosomski par XX, odnosno XY, kasnije indukuje da se u embrionu koji ima biseksualnu osnovu, i gonade i spoljašnji polni organi razviju u ženskom ili muškom smislu.

Odmah po rođenju, izgled spoljnih polnih organa novorođenčeta određuje socijalni pol, što usmerava njegov kasniji odgoj, odnos okoline prema njemu, a određuje i njegov psihički pol. Konačno oblikovanje žene i muškarca završava se tek posle puberteta, pošto sazru hipotalamički centri i uspostavi se gonadotrpona funkcija hipofize koja podstiče hormonsku i generativnu funkciju jajnika ili testisa, a time i konačni razovoj sekundarnih polnih odlika i polnih organa.

Interseksualizam je pojam koji označava nepravilnosti u razvoju pola kada kod iste osobe postoje znaci oba pola. Kod interseksa je prisutan nesklad između građe polnih žlezda, spoljašnjih i unutrašnjih polnih organa, sekundarnih polnih odlika, psihičkog i socijalnog pola. Neki oblici interseksualizma mogu se otkriti već kod novorođenčeta, a neki tek kasnije, u vreme puberteta ili posle njega.

Ženski pseudohermafroditizam označava da je pacijentkinja ženskog genskog i gonadnog pola, a da ima maskulinizirane spoljašnje polne organe. Maskulinizacija može biti različitog stepena, a uzrokovana je:

* kongenitalnom hiperplazijom kore nadbubrežnih žlezda
* endogenim stvaranjem muških polnih hormona u trudnoći (zbog tumora jajnika ili nadbubrega majke) ili davanjem androgena trudnici
* ženski pseudohermafroditizam nije uzrokovan ni endogeno stvorenim ni egzogeno datim hormonima

Kongenitalna hiperplazija kore nadbubrežnih žlezda (adrenogenitalni sindrom)
Ovo je najčešći oblik ženskog pseudohermafroditizma i predstavlja jasno definisan klinički sindrom, koji je nasledan i uzrokovan poremećenom biosintezom kortizola u nadbubrezima, usled čega se stvara velika količina androgena koja izaziva maskulinizaciju spoljašnjih polnih organa kod ženskih osoba.

Najuočljiviji sindrom je maskulinizacija spoljnih genitalija novorođenčadi različitog stepena. Primećeni su svi prelazni oblici, od najblažih, kada je samo klitoris hipertrofičan, pa sve do najjačeg stepena kada je penis kroz koji prolazi uretra, sasvim razvijen, dok su labije poptpuno srasle i podsećaju na prazan skrotum. Sondiranjem, ili još bolje rendgenografski (pošto se kroz spoljni otvor urogenitalnog sinusa ubaci kontrast) vidi se kako se u sinus napred uliva uretra, a pozadi vagina. Unutrašnji polni organi uvek su normalni - ženski.

Kod nelečenih bolesnica hiperprodukcija androgena utiče na opšti izgled i rast. U ranom detinjstvu rast je ubrzan, muskulatura jaka i dlakavost izražena. Glas je dubok, a na licu se javljaju akne i dlake. Androgeni ubrzavaju zatvaranje epifiznih hrskavica, pa bolesnice ostaju niskog rasta i imaju usku, mušku karlicu. Klitoris se stalno uvećava.

U pubertetu nema menarhe (prva menstruacija) niti se razvija pubarha. Psihoseksualna orijentacija sa većim hipospadičnim ili normalnim penisom može biti muška, uprkos ženskom genskom i gonadnom polu.

Retko je ovaj sindrom uzrokovan adenomom ili karcinomom kore nadbubrega. Lečenje treba započeti što ranije. Operativno se koriguju spoljašnji polni organi u ženskom smislu do navršene druge godine. Davanjem hidrokortizona koči se izlučivanje ACTH u hipofizi, a time i produkcija androgena u nadbubrezima. Lečenje hidrokortizonom se provodi trajno i po mogućnosti sa najmanjom dozom leka.
Ženski pseudohermafroditizam bez progresivne virilizacoije
Ovakav oblik interseksualizma uzrokovan je davanjem muških polnih hormona trudnicama koje nose žensko dete ili prisustvom dosta retkih maskulinizirajućih tumora. Izolovana maskulinizacija spoljnih polnih organa jedina je anomalija kod ovih bolesnica. One imaju ženski genski i gonadni pol i ženske unutrašnje polne organe. Spoljni polni organi su maskulinizirani kao kod kongenitalne hiperplazije kore nadbubrega, a stepen virilizacije može biti različit, od blage hipertrofije klitorisa pa sve do sasvim muških spoljnih polnih organa sa razvijenim penisom i sraslim labioskrotalnim naborima. U pubertetu počinje normalan ženski razvoj i javljaju se menstruacije, a kod pacijentkinja sa muškim spoljnim polnim organima pojava menstruacije se može tumačiti kao hematurija.
Idiopatski ženski pseudohermafroditizam
Vrlo često nije moguće otkriti razlog maskulinizacije spoljašnjih polnih organa kod genski i gonadno ženske osobe. U lečenju bolesnica sa ženskim pseudohermafroditizmom i maskulanizacijom spoljnih polnih organa, a bez progresivne virilizacije, treba operativno što pre korigovati spoljne polne organe. Drugo lečenje nije potrebno jer kod njih spontano nastupa ženski pubertet, a potom i fertilno doba.
Izvor:Stetoskop.info

Holoprosencefalija


Lice i prosencefalon embriona se normalno razvijaju u 5. i 6. nedelji trudnoće. Ukoliko se prosencefalon tada ne razdvoji na desnu i levu hemisferu, nastaje deformitet mozga i lica koji se naziva holoprosencefalija.
Uzrok nastanka
Uzrok nastanka nije poznat. Neki slučajevi se povezuju sa hromozomskim abnormalnostima kao što su Patau sindrom i Edwardsov sindrom. Smatra se da postoji povećan rizik za nastanak holoprosencefalije kod dijabetičnih majki, infekcija i uzimanja nekih lekova tokom trudnoće. Istraživanje je dokazalo da mutacija gena Tgif.P63r, koji utiče na strukturu mozga dovodi do nedostatka encefalitičke funkcionalnosti i izaziva tešku facijalnu asimetriju. Osim toga, evidentirana je i hromozomska varijacija koja onemogućava proizvodnju potrebnih količina proteina neophodnih za zdrav fetalni razvoj.
Klinička slika
Najozbiljniji oblik je alobarna holoprosencefalija kod koje su hemisfere potpuno spojene. Karakteriše se teškim abnormalnostima lica i mozga i često smrt nastaje još intrauterino. Kod semilobarne holoprosencefalije postoji mala separacija, a kod lobarne nešto veća ali još uvek nekompletna separacija hemisfera. Deca sa holoprosencefalijom imaju mikrocefaliju ( malu glavu), teške deformitete lica, hidrocefalus, disfunkciju endokrinih žlezdi i anomalije kardiovaskularnog, koštanog, genitourinarnog i gastrointestoinalnog sistema. Kod najtežih oblika osim deformiteta lica postoji i mentalna retardacija i epi napadi. Deformiteti sse karakteristično javljaju na mestu očiju, nosa i gornje usne. Nekada može izostati razvitak nosa u potpunosti ili se može razviti iznad oka, između obrva, nekada su oči veoma male, postoji rascep nepca ili postoji samo jedno oko na mestu nosa (ciklopija).
Dijagnoza
Deformiteti se uočavaju odmah na rođenju, a dijagnoza se potvrđuje CT-om (komjuterizovana tomografija) ili NMR-om (nuklearna magnetna rezonanca) mozga.
Lečenje
Lečenje je simptomatsko. Prognoza je loša, manji broj dece preživi ali najčešće sa teškom mentalnom retardacijom.
Izvor:Stetoskop.info

Honeymoon cystitis


Honeymoon cystitis je naziv i forma hroničnog uretritisa (inflamacija uretre), a ne mokraćne bešike.Bolest može da se javi kod žena sa učestalim bolnim mokrenjem uvek posle polnog odnosa.Simptomi traju dan dva i nestaju.Nekad se zove "cistitis medenog meseca".Do ovog simptoma dolazi uglavnom infekcijama najčešće hlamidijom, zatim mehaničkim sredstvima, korišćenjem raznih sprejova, iritacijom raznih kremova, toplim kupkama ili zbog oštećenja uretre tokom polnog odnosa.
Klinička slika:ako je simptom nastao zbog korišćenja raznih sprejova, pena, toplih kupki-treba prestati i simptom će nestati.Ukoliko nije to razlog treba posetiti ginekologa.
Dijagnoza:se postavlja na osnovu anamneze i kliničkog pregleda, bakteriološki pregled mokraće.Ako se radi o infekciji primenjuje se odgovarajuća terapija,najbolje po antibiogramu.
Često posle dugotrajne antibiotske terapije može da se javi ovaj simptom.
Lečenje:važne su preventivne mere.Pre polnog odnosa oprati genitalni organ i ruke vodom i sapunom isprazniti mokraćnu bešiku obavezno pre i posle polnog odnosa.

Multivitamini i trudnice


Tržište je preplavljeno raznim vitaminskim preparatima za sve uzraste. Mnogo je multivitaminskih preparata koji se preporučuju trudnicama kako bi se navodno sprečila osteoporoza, jačali zubi, nadoknadilo gvožđe, pravilno razvijala beba u stomaku, skupilo mleko za novorođenče, nadoknadili minerali, dodali vitamini, prikupile omega-3 masne kiseline...

Činjenica je da je trudnicama i dojiljama potrebna raznovrsnija hrana i više vitamina i minerala, ali sa multivitaminskim preparatima ne treba preterivati, a artikle prirodne ishrane ne treba zapostavljati.

Šta jesti i piti?

Trudnici je potrebno više hrane tokom trudnoće, ali u tome ne treba preterivati. Prosečno je ženi dnevno tokom trudnoće potrebno oko 200 kalorija više nego obično.



Trudnicama se preporučuje raznovrsna hrana: voće, koštunjavo voće, povrće, semenke, integralne žitarice, mleko, mlečni proizvodi, riba, riblje ulje, jaja i nemasno meso.

Osnovni savet trudnicama je da dnevni unos hrane treba rasporediti na bar pet obroka sa dosta voća i povrća. Takođe, ne treba zaboraviti i dosta tečnosti (negazirani sokovi, bezalkoholna pića, obična voda...).

Multivitaminski preparati za trudnice trebalo bi da sadrže u optimalnim količinama: vitamine B kompleksa, vitamin D, vitamin C, gvožđe, kalcijum, omega-3 masne kiseline, selen, folnu kiselina i cink.

Preporuka

U multivitaminskim preparatima ima potrebnih vitamina i minerala koji su dobri kao dodaci ishrani, ali prirodna vlakna i ostale prirodne korisne sastojke iz hrane (meso, mleko, voće i povrće) ne može ništa u potpunosti da zameni.

Raznovrsna hrana uz dopunu vitaminskim preparatima doprinsi zdavlju trudnice: jačanju imuniteta, jačanju otpornosti prema infekcijama, razvoju posteljice, jačanju kostiju, sprečavanju osteoporoze, održavanju kvaliteta zuba, sprečavanju prevremenog porođaja, sprečavanju posleporođajnih komplikacija, boljem kvalitetu mleka za dojenje...

Vitamini i minerali su važni za pravilan razvoj deteta: rast mišića, razvoj očiju, razvoj nervnog i imunog sistema, kao i za sprečavanje kasnijeg obolevanja.

Trudnicama se preporučuju svakodneve lake fizičke aktivnosti, odmor od psihofizičkih naprezanja i svakodnevni kartkotrajni boravak na dnevnoj svetlosti. Sve ovo doprinosi boljem zdravlju žene, lakšem varenju hrane i boljoj apsorpcoiji korisnih sastojaka iz hrane.

Trudnice sve dodatne lekove i preparate treba da koriste samo uz konsultaciju sa svojim izabranim ginekologom, jer u trudnoći svaka neopreznost može izazvati neželjene posledice. Pored toga, obavezno detaljno pročitajte uputstvo koje ide uz preparat kako ne biste slučajno prevideli neku neželjenu nuspojavu.

25.4.11

Uremija


Uremija označava skup simptoma i znakova koji nastaje kod teške bubrežne insuficijencije.Izazvana je nagomilavanjem toksičnih supstanci, azotemijom, hipoksijom, infekcijom metaboličkom acidozom.
Klinička slika:javlja se intenzivni svrab kože, zbog taloženja kalcijumovih soli u koži. Zbog toga nastaje ogrebotina usled češanja.Nastaje produbljeno ubrzano disanje Kussmaulovo disanje, grčevi u mišićima naročito u potkolenicama zbog dehidratacije.Uremija podrazumeva niz metaboličkih i endokrinih funkcija bubrega usled čega dolazi do:povećanje ili smanjenje volumena tečnosti, metabolička acidoza, hipokalcemija, hipo i hipernatrijemija, hipotermija, hiperurikemija, hipertrigliceridemija, proteinska malnutricija, poremećaj u rastu i razvoju, sterilitet, seksualne disfunkcije, amenoreja, gastrointestinalni poremećaji, hepatitis, peritonitis, hematološki poremećaji, uvećana slezina, leukopenija, periferne neuropatije, paralize, koma, miopatija.Bolesnik teško diše ima poremećaj vida, poremećaji organa za varenje, eklamptični napad ili potpuni gubitak svesti.
Dijagnoza:smanjena je koncentracija u plazmi, mnogih polipeptidnih hormona uključujući PTH, insulin, glukagon, LH,PRL, kao posledica renalne sekretorne ili ekskretorne disfunkcije.
Lečenje:sprovodi se bolničko lečenje, ali treba preduzeti sve moguće preventivne mere da ne dodje do uremije.Te mere su sistematsko lečenje oboljenja bubrega, propisan dijetetski režim ishrane i odgovarajuća higijenska mera.

24.4.11

Prednosti maslinovog ulja


Za lepši izgled, britkiji um i duži život.
Ako još uvek ne znate zašto je dobro u prehrani koristiti što više maslinovog ulja, pročitajte ovih deset razloga i zalijte ekstra devičanskim svoju salatu, meso, ribu, ali i sladoled.

1. Ima izvrstan ukus
Uživanje je jedan od najboljih razloga zašto bi nešto trebalo raditi. Ekstra devičansko maslinovo ulje jednostavno ima izvrstan ukus, i to vrlo različitih karakteristika. Vredi ih istražiti.

2. Pomaže pri mršavljenju
Čini se da masnoće koje postoje u ekstra devičanskom maslinovu ulju, kada se zamenjuju sa štetnim masnoćama, mogu pomoći pri mršavljenju. Stručnjaci preporučuju povećan unos ekstra devičanskog maslinova ulja koji može pomoći pri uništavanju štetnih masnoća, rešavanju trbušnog omotača i dijabetesu.

3. Produžava životni vek
Kako je ekstra devičansko maslinovo ulje bogato nezasićenim masnim kiselinama i antioksidansima, može pomoći u sprečavanju i prevenciji kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa i određenih oblika tumora, kao i u njihovom lečenju i terapiji.

4. Čini vas pametnim
Najnovije studije pokazuju kako prehrana bogata nezasićenim masnim kiselinama, koje su u velikoj meri prisutne u ekstra devičanskom maslinovom ulju može poboljšati rad mozga, što se opet povezuje sa starenjem i bolestima poput Alzheimerove bolesti.

5. Pomlađuje i ulepšava
Ekstra devičansko maslinovo ulje sadrži vitamine A, D, K i E koji pomažu u borbi protiv slobodnih radikala i oksidacije stanica, što sve skupa dovodi do prevremenog starenja. Eto, tako kvalitetna prehrana u ovome slučaju može delovati i poput poseta najboljem kozmetičkom salonu.

6. Deluje povoljno na razvoj dece
Moderna istraživanja pokazuju kako prehrana bogata ekstra devičanskim maslinovim uljem tokom trudnoće može poboljšati psihomotorne reflekse deteta i dati mu brojne druge prednosti u razvoju.

7. Umanjuje telesnu bol
Ekstra devičansko maslinovo ulje može delovati poput prirodnog ibuprofena. U sebi sadrži oleokantal, supstancu koja ima protivupalno delovanje.

8. Podiže razinu energije
Prehrana bogata ekstra devičanskim maslinovim uljem poboljšava cirkulaciju, pa ćete jednostavno moći lakše disati. Takođe poboljšava protok krvi i olakšava simptome raznih alergijskih bolesti, te bolesti dsajnih puteva.

9. Povećava otpornost na infekcije
Ekstra devičansko maslinovo ulje sadrži u sebi visok nivo antioksidansa, uključujući polifenole, vitamin E, klorofil i karotenoide. Antioksidansi su glavna poluga za jačanje imunološkog sastava organizma te zaštite organizma.

10. Poboljšava seksualne odnose
Ovo jeste na posljednjem mestu, ali nikako nije poslednje po važnosti među pobrojenim vrednostima ekstra devičanskog maslinova ulja. Dakle, ekstra devičansko maslinovo ulje u saradnji s Omega 3 kiselinama, poboljšava cirkulaciju, što je ključni faktor u postizanju erekcije i orgazma kod žena i muškaraca.
Izvor:TopVita.info

21.4.11

Akutna vestibularna paraliza


Akutna vestibularna paraliza (neuronitis nervi vestibularis) je oboljenje nerva vestibularisa, dela osmog živca, najčešće jednostrano.
Uzrok nastanka
Uzrok nastanka bolesti je nejasan. Povezuje se za poremećaj mikrocirkulacije zbog infekcije, autoimunih poremećaja i metaboličkih poremećaja. Smatra se da virusna infekcija u njegovom nastanku igra važnu ulogu.
Klinička slika
Dominira nagla vrtoglavica, muka, povraćanje i nestabilnost pri hodu. Bolesnik ima nistagmus ( podrhtavanje očnih jabučica) na bolesnu stranu. Vrtoglavice traju nekoliko dana pa se postepeno smiruju. Nesigurnost u hodu se postepeno gubi, nistagmus nestaje. Karakteristično je da bolesnik nema zujanje, nagluvost, gubitak svesti ili diplopije (duple slike). Funkcija nerva vestibularisa se uspostavlja obično za mesec i više dana, ali može i trajno da ostane.
Dijagnoza
Postavlja se na osnovu anamneze, kliničke slike, ORL i neurološkog pregleda.
Lečenje
U akutnoj fazi se primenjuju antiemetici, sedativi, intravenska rehidratacija i vitamini B grupe. Kada se sumnja na infektivnu ili alergijsku etiologiju mogu se primeniti antibiotici i kortikosteroidi. Treba na vreme započeti fizioterapiju.
Izvor:Stetoskop.info

Menierova bolest
sreda, 02 februar 2011 admin

Definicija

Meniereova bolest, morbus Meniere (MM) ili hidrops labirinta očituje se neredovitim napadajima vrtoglavice, šuma u ušima i nagluhosti, a nastaje zbog poremećaja mikrocirkulacije u labirintu uha. Nagluhost je promjenjiva, ali s vremenom napreduje.

Uzrok

Uzroci Meniereove bolesi mogu biti povećanje endolimfnog tlaka u labirintu uha, napuhavanje i baloniranje Reisnerove membrane. Hidrops, odnosno nakupljanje tekućine, nastaje zbog pretjeranog stvaranja i nedovoljne resorpcije endolimfe - tekućine koja cirkulira u labirintu uha. Također može nastati zbog poremećaja osmotske ravnoteže. LabirintSustav povezivanja kanala i u unutarnjem uhu. Ima važnu ulogu za slušanje i ravnotežu. je područje unutarnjeg uha u kojem se nalaze organi za sluh i ravnotežu.
Smatra se kako ova bolest nastaje kao nespecifičan odgovor labirintnog tkiva na različite bolesti i poremećaje u organizmu:
1. poremećaj autonomnog živčanog sustava
2. psihogeni uzroci
3. alergije unutrašnjeg uha, često na alergene hrane (npr. kava), a vrlo rijetko na inhalacijske
4. poremećaj sastava elektrolita i metabolizma vode zbog poremećaja metabolizma proteina, mukopolisaharida, glukoze, zbog endokrinih poremećaja, deficita spolnih hormona, hipotireoze, hipoadenokorticizma; jetrene i bubrežne bolesti te fokalne infekcije
5. ateroskleroza i druge promjene krvnih žila, bilo lokalne ili generalizirane
6. smetnje otjecanja endolimfe i njena smanjena resorpcija

Simptomi

Bolest počinje naglo, bez očita uzroka, vrtoglavicom, šumom i nagluhošću na jednoj strani. Postoje znakovi poremećaja ravnoteže: bolesnik pada na bolesnu stranu (ataksija), predmeti se okreću prema bolesnoj strani (vrtoglavica), titranje očnih jabučica (nistagmus) na zdravu stranu, mučninaOsjećaj nelagode u želucu ponekad praćen potrebom za povraćanjem. i povraćanjeIzbacivanje sadržaja želuca kroz usta., bljedoćaBlijed izgled kože., znojenje te znakovi slušnog oštećenja: šum i nagluhost.
Napadaj traje obično pola do dva sata, a nakon toga šum slabi ili nestaje, nagluhost također, prestaje povraćanje Izbacivanje sadržaja želuca kroz usta. i vrtoglavica, a može ostati lagana nesigurnost uz zanošenje na bolesnu stranu. Ako se bolest ne liječi, a često i pored liječenja, nakon neodređenog perioda od nekoliko dana do nekoliko mjeseci ili više slijedi novi napadaj sličan prvome. Zatim slijede napadaji u istim ili, češće, kraćim vremenskim periodima. Ponekad može biti i nekoliko napadaja dnevno. Svaki napadaj oštećuje periferne strukture uha pa je nagluhost sve izraženija, a osjetljivost organa za ravnotežu sve slabija.
U takvom stanju mozak kompenzira oštećenje na periferiji pa u uznapredovanoj bolesti slabe i simptomi. Tako bolest može i sama prestati, a ostaje zamjedbena (perceptivna) nagluhost koja se može otkriti dijagnostičkim pretragama (audiogram).
U prvim napadajima mogu se očitovati samo vrtoglavica i šum, a tek kasnije nastaje vrtoglavica. Bolesnik se često tek tada javi liječniku. Općenito se bolesnik javlja liječniku prije zbog poremećaja ravnoteže nego zbog poremećaja sluha.
Bolest je češća u mlađoj dobi. Nakon 45. godine je manje karakteristična, napadaji nisu sasvim tipični i oštro odvojeni, a smetnje postoje i između napadaja.
Bolest redovito izbija samo na jednom uhu, a nakon nekoliko godina kod četvrtine bolesnika postaje obostrana. Nije uvijek poznato zašto se u početku ili stalno bolest javlja na jednom uhu, ali se smatra da je određena bolest ili poremećaj (npr. traumaNasilno djelovanje, primjerice nesreća., preboljela upalaOticanje, crvenilo, toplina i bol. Na taj način tijelo se štiti od povrede., poremećaj cirkulacije) učinila to uho preosjetljivim.

Dijagnoza

U povijesti bolesti je tipičan trijas vrtoglavice, šuma i nagluhosti koji se javlja u periodičkim napadajima. U Rombergovu pokusu (hodanje po ravnoj crti zatvorenih očiju, ispruženih ruku) bolesnik pada na bolesnu stranu. U pokusu ispruženih ruku ruke skreću u bolesnu stranu. U pokusu hodanja bolesnik pada na bolesnu stranu. Prag sluha je podignut na bolesnoj strani. U pokusu po Weberu (usporedba koštane zvučne vodljivosti desnog i lijevog uha pomoću glazbene viljuške) usmjeruje zvuk prema zdravoj strani. Nagluhost nije izrazita, a nikad ne postoji gluhoća. Nema drugih neuroloških ispada. Otoskopski je nalaz uredan. Smetnje su manje kad bolesnik leži i to na zdravoj strani, ako ima otvorene oči i ako je u mraku u tišini.
Kad se simptomi djelomično smire, može se dopuniti ispitivanje. Akumetrijski (ispitivanje sluha glazbenim ugađalicama - viljuškama) postoji veći gubitak za niske frekvencije, a visoke mogu biti normalne; postoji i preosjetljivost na jake zvukove.
Audiometrijski (ispitivanje sluha pomoću aparata audiometra) pokazuje se uzlazna krivulja zamjedbene nagluhosti. Gubitak u niskim frekvencijama najčešće iznosi između 30 i 60 dB (decibela), a u visokim frekvencijama sluh je u početku uredan. Dopunski pokusi pokazuju u oštećenom području slušnu preosjetljivost, podignut prag sluha i spušten prag boli (smanjen raspon intenziteta slušanja, rekritman, fenomen rekrutiranja), što dokazuje da je oštećenje receptivno.
Kontrolni tonalni audiogrami pokazuju popravljanje praga sluha nakon smirivanja smetnji, a osobito nakon liječenja.
Za dokazivanje hidropsa labirinta najvažnija su kolebanja praga sluha u niskim frekvencijama koja iznose 20 do 60 dB te slušna preosjetljivost (rekritman).
Pretrage sustava ravnoteže pokazuju treperenje očnih jabučica (nistagmus) na zdravu stranu i lagano smanjenje osjetljivosti na bolesnoj strani (periferno oštećenje).
Dodatna dijagnostička obrada potrebna je u svrhu određivanja uzroka MM.

Liječenje

Kad je utvrđen uzrok bolesti, liječi se osnovna bolest ili poremećaj te uzimaju lijekovi koji sprječavaju nastanak hidropsa labirinta. Ako uzrok nije pronađen, ispituje se koji lijekovi bolesniku najbolje pomažu.
Lijekovi koji se primjenjuju kod MM:
- lijekovi s hipotoničnim osmotskim djelovanjem (ureja, manitol, glicerol)
- diuretici (lijekovi koji pospješuju izmokravanje)
- vazodilatatoriSredstva koja proširuju krvne žile. (šire krvne žile)
- antialergici
- regulatori autonomnog živčanog sustava i psihofarmaci
- antiangiopatici (lijekovi protiv poremećaja krvnih žila)
- antiedematozni lijekovi (protiv oteklina)
- polivitaminska terapija, osobito vitamina B
- hormonski lijekovi
- antivertiginozni lijekovi (protiv vrtoglavice)

Prvih deset do dvadeset dana treba davati velike doze lijeka, a zatim srednje doze mjesecima. Što duže traje bolest više je obostranih oštećenja i stoga je potrebno bolest rano otkriti i odmah početi liječiti.
Potrebno je pridržavati se i nekih općih mjera: smanjenje unosa soli i tekućine u hrani, uklanjanje nikotina i kofeina (kave i čaja), reguliranje tjelesne težine, dobar san (ako je potrebno, treba uzeti tablete za spavanje), šetnje, plivanje, izbjegavanje duševnih napetosti i fizičkog opterećenja, rješavanje psihičkih i društvenih konflikata, a po potrebi promjena sredine i radnog mjesta.
Ukoliko opće mjere i lijekovi ne pomažu, može se napraviti kirurški zahvat. Vrste takvih zahvata su:
- drenaža endolimfne vrećice; postavljanje cjevčice u labirintSustav povezivanja kanala i u unutarnjem uhu. Ima važnu ulogu za slušanje i ravnotežu. kako bi stalno otjecala endolimfa. Oko cjevčice može nastati ožiljak što je glavna komplikacija ove vrste zahvata
- presjecanje živca za ravnotežu (vestibularna neurektomija). Nakon operacije bolesnik ima jači poremećaj ravnoteže koji se kompenzira nakon 1-3 mjeseca pa se vrtoglavice više ne javljaju. Na propadanje sluha se ovim zahvatom ne može utjecati.
- Razaranje organa za sluh i ravnotežu. Ravnoteža se ponovno uspostavlja ako je drugo uho zdravo. Ova se operacija smije učiniti jedino ako je bolest već uzrokovala gluhoću na tom uhu, a nikako ako još postoji ostatak sluha.

Acropustulosis infantilis


Infantilna akropustuloza je retko kožno oboljenje zahvata malu decu.Bolest se manifestuje pojavom pustula-mehurići sa gnojnim sadržajem, pojava pustula na dlanovima i tabanima koji se javljaju na proksimalnim delovima ekstremiteta na kapilicijumu (kosmati deo glave) i na trupu.Postoji svrab ali pored toga bolesnik se sasvim dobro oseća.Bolest se može često ponoviti -recidivans.Na osnovu dermatološkog pregleda i opšteg pregleda po kliničkoj slici se postavlja dijagnoza.Svakako je potrebno uraditi histološki nalaz, intraepidermalnog mehura, gde se vidi neutrofili, eozinofili i mononukleari.Sadržaj pustula je bez gnoja (sterilan je).
Lečenje:lokalna primena masti fruorisanim kortikosteroidima zatim opšta terapija Eritromicinom i Prednizlonom.

Karcinom jednjaka


Zloćudne (maligne) bolesti
Opis
Zloćudni tumor jednjaka je bolest kod koje su maligne stanice porijeklom iz tkiva jednjaka. Jednjak ima oblik šuplje cijevi koja prenosi hranu i tekućinu od usne šupljine do želuca.
Tko je u opasnosti
Bolesnici sa zloćudnim tumorom pločastihstanica jednjaka (planocelularni karcinom) imaju povećanu učestalost drugih primarnih tumora glave i vrata i/ili pluća. Ovi drugi primarni tumori mogu se otkriti prije, nakon ili u vrijeme dijagnoze zloćudnih tumora jednjaka. Ovi zloćudni tumori se mogu povezati s pušenjem i korištenjem alkohola. Dokazano je da i prehrana s mnogo masnoće, s malo proteina i nisko kalorična prehrana također povećava rizik od zloćudnih tumora jednjaka.
Kakvi su simptomi
· poteškoće u gutanju (disfagija). To je najuobičajenija pritužba,ali se općenito ne primjećuje dok se lumen jednjaka ne suzi do jedne polovice ili jedne trećine normalnog, zbog svoje elastičnosti.

· povraćanje krvi,

· žgaravica,

· curenje sline,

· zadah,

· regurgitacija hrane,

· bol u prsima koja nije povezana s jelom,

· gubitak težine je uobičajen i često značajan (više od 10 posto ukupne tjelesne težine),

· kašalj koji je izazvan gutanjem upozorava na lokalno širenje u traheju sa rezultirajućom traheoezofagealnom fistulom.

Koje će pretrage liječnik obaviti

Rutinski skrining (engl. screening) u svrhu otkrivanja zloćudnih tumora jednjaka nije uobičajen u zapadnoj hemisferi zbog toga što je bolest relativno rijetka. Masovno ispitivanje je prikladno za područja visokog rizika, kao što su Kina i Japan. Ukoliko postoje simptomi liječnik će obično izvršiti poseban rendgenski pregled koji se naziva gutanje barija. Za ovaj test bolesnik pije tekućinu koja sadrži barij, a to omogućava da se jednjak lakše vidi na rendgenskoj snimci. Liječnik također može pregledati unutrašnjost jednjaka sa tankom, osvijetljenom cjevčicom koja se naziva endoskop. Endoskop se uvlači kroz usta i niz grlo u jednjak. Prije testiranja, na grlo se aplicira lokalni anestetik tako da se ne osjeća nikakva bol. Prednost endoskopije je što omogućava direktnu vizualizaciju abnormalnosti, kao i uzimanje uzoraka tkiva za patohistološku analizu. Ukoliko liječnik primijeti tkiva koja nemaju normalan izgled, uklonit će mali komadić tkiva kako bi se pregledao pod mikroskopom radi utvrđivanja malignih stanica. Postupak se naziva biopsijom. Rendgenski snimak s barijem ne olakšava biopsiju ali je manje invazivan i također može identificirati male abnormalnosti. Liječnik također može pregledati unutrašnjost traheje s drugom tankom osvijetljenom cjevčicom. Ovo se naziva bronhoskopija. Treba je izvršiti kako bi se otkrilo širenje zloćudnih tumora na traheju kod svih slučajeva zloćudnih tumora jednjaka.

Liječenje

Terapija izbora i prognoza bolesti ovisi o stadiju zloćudnog tumora (je li samo u jednjaku ili se proširio na druga mjesta) i općem zdravstvenom stanju bolesnika. U liječenju bolesnika sa zloćudnim tumorom jednjaka koriste se sve vrste liječenja:

· kirurški zahvat (odstranjivanje zloćudnog tumora),

· terapija zračenjem (korištenje visokih doza zračenja koje mogu imati različiti izvor nastanka radi uništavanja malignih stanica),

· kemoterapija (korištenje lijekova radi uništavanja stanica zloćudnog tumora).

Kirurški zahvatje najčešći izbor u liječenju zloćudnih tumora jednjaka. Liječnik ukloni jednjak i poveže preostali zdravi dio jednjaka sa želucem tako da bolesnik još uvijek može gutati. Da bi se napravila ta veza nekad se može koristiti dio crijeva ili plastična cijev. Liječnik će najčešće ukloniti i limfne čvorove oko jednjaka i prekontrolirati ih pod mikroskopom kako bi vidio sadrže li maligne stanice.

Terapija zračenjem koristi rendgenske zrake ili druge visoko energetske zrake kako bi se uništile stanice zloćudnih tumora. Zračenje može biti aplicirano s aparata koji se nalazi van tijela ili tako da se unose materijali koji sadrže radijaciju kroz tanke plastične cijevi u područje gdje su nađene maligne stanice. Kada se za liječenje zloćudnih tumora jednjaka koristi terapija zračenjem, nekada se u jednjak uvodi plastična cijev kako bi se on održao otvorenim.

Kemoterapija koristi lijekove za ubijanje stanica zloćudnih tumora. Kemoterapija se može uzimati putem tableta ili se može u tijelo unositi pomoću igle kroz venu ili mišić. Kemoterapija se naziva sistemskim liječenjem zbog toga što lijek ulazi u krvotok, putuje kroz tijelo i može ubiti stanice zloćudnih tumora u cijelom tijelu. Ukoliko je zloćudni tumor u poodmaklom stadiju i više nije moguća resekcija, kirurško ili endoskopsko liječenje može ublažiti neke simptome. Jednjak može biti proširen i mogu se ugraditi proteze kako bi se pomoglo kod gutanja. Kemoterapija i terapija zračenjem mogu poboljšati tok bolesti i duljinu preživljavanja.

Prevencija

Smanjiti ili potpuno prestati s pušenjem i prekomjernim konzumiranjem alkohola.

Komplikacije

Veliki gubitak tjelesne težine koji je rezultat neadekvatnog uzimanja hrane. Širenje tumora na druga područja tijela
Izvor:prirucnikbolesti.blogger.ba

Porodična hiperlipoproteinemija


Porodična hiperlipoproteinemija je tip-I. hiperlipoproteiemije, osnovni defekt je nedostatak lipoprotein lipaze, iz čega se uklanja triglicerida iz lipoproteina.U serumu se nagomilavaju hilomikroni pa je rezultat seruma lipemičan.Bolest je nasledno recesivno.
Klinička slika: simptomi nastaju oko 10-e godine starosti sa učestalim abdominalnim bolovima, sa eruptivnim ksantomima, pojavom hepatosplenomegalijom, lipemije retine sa pojavom pankreatitisa.Kod bolesnika se razvija na leđima ili površinama koje su izložene pritisku eruptivni ksantomi.Trigliceridi imaju velike vrednosti 40-113 m mol/l holesterol je povišen.Oboleli su skloni pankreatitisu, a nisu skloni ateroskleroze.
Dijagnoza: se postavlja na osnovu kliničke slike i laboratorijske analize.
Lečenje:najvažnija je restrikcija masti u ishrani.U početku terapije količina masti se kreće od 2-3 g. na dan, potom 10 g. dnevno.

Wegenerova granulomatoza


Wegenerova granulomatoza je bolest sa nastajanjem granuloma i vaskulitisa i nekroze.Zahvata krvne sudove, respiratorni sistem i dolazi do pojave glomerulonefritisa.Smatra se kao autoimuni bolest.
Klinička slika: u početku se javlja učestali rinitis sa epistaxom, koja dovodi do ulceracije i destrukcije septuma, zapušenosti sinusa.Na nosnoj pregradi se javlja krvarenje i stvaraju se kraste.Oštećenje nosne pregrade stvaraju deformacije "sedlasti nos", u zahvaćenom području kože javljaju se nekroze.
-Promene kože se ispoljava subkutanih nodula (čvorova), sa purpurama, vezikulama, papulama.
-Zapaljenje respiratornog sistema može da dovede do suženja dušnika, problem sa disanjem, grub glas, zapaljenjski čvorići u plućima daje simptome zapaljenje pluća, kašalj i bol u grudima.
-Na početku bolesti bubreg je zahvaćen kod malog broja bolesnika, kako se bolest napreduje javlja se fokalni nekrotizirajući glomerulonefritis, nekad do bubrežne insuficijencije.
-Pojavljuju se i opšti znaci, gubitak telesne težine, noćno znojenje, malakslost, povišena temperatura, bolovi u zglobovima.
Dijagnoza: se postavlja na osnovu kliničke slike laboratorijskog nalaza i histološkog pregleda.
Lečenje: daju se visoke doze kortikosteroida sa imunosupresivnim lekovima u kombinaciji.

Syndroma Sharp


Syndroma Sharp je sistemska bolest sa mešovitom simptomatologijom, sa kliničkim i laboratorijskim pojavama, sistemske sklerodermije, dermatomiozitisa, eritematodusa, lupusa.
Syndrom može da nastaje zbog promene metabolizma kolagena, vaskularne promene, imunološkog deficita.
Klinička slika: se manifestuje kao kod Raynaudovog syndroma sa pojavama modrih, bledih, prstiju, zbog okluzija (zatvaranja), digitalnih arterija, hladnoćom prstiju ili emocionalnim stresom, sa pojavom sklerodaktilija (otok i osećaj zatezanja prstiju ruku i šake).Znaci eritematoidusa, miozitisa (zapaljenje mišića), artralgije (bolovi u zglobovima) i čitav niz poremećaja.
Dijagnoza: se postavlja na osnovu kliničkog pregleda, elektromiogram, specifična antitela, biopsija kože, KKS, Urin, RTG snimak,
Lečenje:važno je prestanak pušenja.Saradnja dermatologa i interniste.Smanjiti zadebljane kože, blokatori kalcijumovih kanala uz toplu odeću.Terapiju kombinovati sa raznim lekovima, davati imunosupresivne lekove, antibiotika, analgetika, kortikosteroida i vitamina.

Rekurentni nesupurativni panikulitis


Rekurentni nesupurativni panikulitis ( Syndroma Pfeifer-Weber-Chistian) je bolest nepoznate etiologije oboljevaju žene između 30-60 godine života.Postoji sumnja na dugo uzimanja nekih lekova, ili je u pitanju funcija pankreasa.
Klinička slika: manifestuje se na koži u vidu tvrdih eritematoznih infiltrata, obuhvata donje ekstremitete.Koža iznad čvorova perforira i dolazi do pražnjenja seroznog sadržaja, sa dodatkom različitih simptoma kao što je povišena temperatura, malaksalost, povraćanje, gubitak telesne težine i bolovi u zglobovima.Bolest karakteriše remisije i egzacerbacije (smirivanja i pogoršanja simptoma), bolest zato nekad traje i godinama.
Dijagnoza: se postavlja na osnovu kliničkog pregleda, biohemijske analize, histološkog nalaza.
Lečenje: daju se imunosupresivni lekovi kod težih slučajeva, inače se daje i terapija kortikosteroida.

Kraniofacijalna dizostoza


Kraniofacijalna dizostoza-Kruzonov sindrom, spada u kongenitalne anomalije kada se prerano zatvaraju kranijalne suture lobanje sa prekomernim rastom lobanje u širinu.Nasledna je bolest, nastaje usled mutacija gena.
Klinička slika: lice odmah pokazuje vidnu anomaliju široko-nisko čelo, male orbite sa širokim razmakom izmedju očiju, (hipertelorizam), atrofija očnog nerva i egzoftalmus, sa nerazvijenom maksilom, sa postojanjem malpozicija zuba nekad oštećenje sluha i disfazija.Pored prekomernim rastom lobanje, ili deformacijom može biti ograničen rast mozga sa neurološkim poremećajima.Onemogućavanja normalnog rasta mozga odredjuje prisustvo intrakranijalna hipertenzija sa učestalim glavoboljama i konvulzijama i postojanjem mentalne retardacije.
Dijagnoza: se postavlja na osnovu kliničkog pregleda RTG snimak pokazuje nedostatak lobanjskih šavova, CT, NMR.
Lečenje: isključivo hirurško, time se može omogućavati rast mozga, sprečiti razvoj intrakranijalnog pritiska, oštećenja vida, sluha i korekcija estetskih deformiteta.

Legionella spada u gram negativne aerobne bakterije, intracelularni paraziti koji najviše pokazuju afinitet za plućno tkivo.Izazivaju akutnu pneumoniju (legionarska bolest), poseduju endotoksin.Izvor infekcije mogu biti vodeni ekosistem u kojima cirkuliše voda u zatvorenom sistemu (ovlaživači vazduha)-Aerosoli koji sadrže legionele dospevaju u pluća, gde izazivaju fibrinopurulentnu upalu.
Patološki-medicinski značaj
Legioneloze su bolest respiratornog trakta.Nakon inkubacije koji traje od 2-10 dana nastupa visoka temperatura, jeza malaksalost, ubrzano disanje, neproduktivan kašalj kasnije sa iskašljavanjem krvi.Bolovi u grudima, zglobovima i glavobolja, često sa mentalnom konfuzijom nekad sa halucinacijama, usporen rad srca (Bradikardija), mučnina i prolivi.Ukoliko se bolesnik ne leči nastupa bubrežna i respiratorna insuficijencija i septički šok.
Postoji blaži oblik infekcije tzv.Potiljak-groznica karakteriše influenza, (like sindrom) nalik na gripu sa blažom simptomatologijom, temperaturom glavoboljom, bolovima u mišićima i zglobovima.Bolest traje oko 7 dana, bez terapija prolazi.
Mikrobiološka dijagnostika:uzima se septum, bronhijalni sekret, krv, pleuralni izliv,mokraća.Koristi se test: ELISA i lateks aglutinacije, RIA.
Lečenje:Izuzetno dobro deluje Cefalosporin treće generacije, Eritromicin i simptomatska terapija.

20.4.11

Melanom


Prvi korak u otkrivanju melanoma je obraćanje pažnje na mladeže, koji su česte, pigmentirane lezije kože koje mogu biti ravne ili uzdignute. Postoje dvije vrste madeža, obični i atipični (medicinski naziv za atipične madeže je displastični nevusi). Deset do petnaest posto bijelaca ima atipične mladeže.
Melanom, svi oblici:
* lezija ili izraslina na koži
* obično izdignuta papula (bubuljica) ili makula (mrlja)
* promjena boje mladeža (smeđa, crna, crvena ili plavkasta)
* nekoliko različitih boja na jednoj leziji
* nepravilni rubovi, često asimetrično
* promjena izgleda pigmentirane lezije na koži tijekom vremena
* krvarenje iz izrasline na koži
Benigni madeži su obično mali, simetrični i u samo jednoj nijansi smeđe boje i imaju oštre rubove. Maligni melanomi su obično veći i imaju dvije ili više boja (obično smeđa i crna) kao i nepravilne rubove. Treba se obratiti liječniku ako osoba ima bilo koji od znakova koji mogu upozoravati na melanom: promjena veličine, oblika ili boje madeža; curenje ili krvarenje iz mladeža; ili mladež koji svrbi, tvrd je, kvrgav, otečen ili bolan na dodir. Melanom se također može pojaviti na koži kao novi madež. Kod muškaraca se melanom najčešće pojavljuje na trupu (na površini tijela između ramena i kukova) ili na glavi ili vratu; kod žena se melanom najčešće pojavljuje na rukama i nogama.
Mladeži se tijekom života mijenjaju uslijed utjecaja hormona, okoline i nepoznatih faktora. Poneki nestaju, a neki se povećavaju. Potrebno je provoditi samo kontrolu madeža. Pri tome se možemo služiti pravilom ABCD koje predstavlja:
* A (asymmetry) asimetriju, jedna polovica madeža ne odgovara drugoj
* B (border) rub je nepravilan, neoštro ograničen
* C (colour) boja je izrazito crna ili siva
* D (diameter) promjer madeža je veći od pola centimetra
Sve sumnjive madeže treba prekontrolirati kod dermatologa, jer jedino pravovremeno otkrivanje može ukloniti melanom.

Trihofitija


Trihofitija je kožno oboljenje prouzrokovano gljivicom trichophyton.Ove gljivice žive kao saprofiti na površini kože mnogih osoba.Povišena spoljna temperatura, tesna odeća i obuća, loše zdravstveno stanje povećava patogenost.Infekcija trihofitonom ostavlja posledice kao što je opadanje kose, na malim površinama, kože glave na kojima kosa postaje kratka i ima loš izgled.Zatim cirkularni herpes se često pogrešno dijagnostikovan ima oblik luka, oivičene zaokružene i vezikularni tip na licu, nogama, trbuhu, genitalijama.Karakteristični su ojedi medju prstima nogu, čitave ploče gljivičnog karaktera, gde se patogena uloga gljivica meša se sa patogenim dejstvom stafilokoka, i nastaju promene u vidu crvenkastih polja različitog oblika.
Tim površinskim ozledama izazvanim direktnim gljivicama pridružuju se erupcije čvorića na nogama to su tzv. trihofitarni čvorovi sa ozledama koji se poljavljuju na izvesnom rastojanju od primarnog mesta infekcije.Sekundarne erupcije "trihofitide" vidjaju se na telu u obliku papula ili na rukama kao ekcem sa deskvamacijom.
Dijagnoza: mikotičnih oboljenja naročito trihofitske prirode može se postaviti samo kliničkim pregledom, bris kože, histološki pregled ima značajnu ulogu.
Lečenje: se sprovodi fungicidnim antibioticima, sa mikostatičnim lekovima.Pored lekova koji se uzima per os, potrebno je i lokalna primena kremova istih grupa.Za povećanje otpornosti organizma daje se vitaminska terapija.
Izvor:Bolesno Dete

Poremecaji mokrenja u djece


Poremećaji mokrenja vrlo su česti u dječjoj dobi. Najčešće tri skupine poremećaja s kojima se susrećemo u kliničkoj praksi su funkcionalni poremećaji donjeg mokraćnog sustava, primarna monosimptomatska noćna enureza i neurogeni mokraćni mjehur. Van Gool i De Jonge su prvi ukazali na potrebu za razlikovanjem između enureze i funkcionalne inkontinencije. Enureza je normalan akt mokrenja, koji se dešava u socijalno neprihvatljivom mjestu i vremenu. Najčešće nije uzrokovana poremećajem funkcije donjeg urotrakta, benigna je te u najvećem broju slučajeva spontano prestaje. Funkcionalna inkontinencija je uzrokovana disfunkcijom na nivou detruzora i sfinktera uretre. Učestalost funkcionalne inkontinencije u dječjoj dobi je nepoznata, jer je u literaturi terminologija vrlo raznolika i često nedovoljno definirana. Radovi ukazuju na povezanost funkcionalnih poremećaja s vezikoureteralnim refluksom (VUR), recidivirajućim infekcijama mokraćnih puteva i refluksnom nefropatijom. Razvoj modernih urodinamskih aparata omogućuje nam precizniju procjenu i razumijevanje funkcije donjeg urotrakta te razlikovanje enureze od funkcionalnih poremećaja detruzora i sfinktera.

Funkcionalni poremećaji donjeg mokraćnog sustava.



Najčešći funkcionalni poremećaj donjeg mokraćnog sustava u djece je nestabilni mokraćni mjehur, koji se može klinički različito manifestirati ovisno o ravnoteži između detruzora i vanjskog sfinktera. Kod oko 70% djece snažne kontrakcije detruzora nadvladaju otpor vanjskog sfinktera i klinički se manifestiraju kao inkontinencija hitnosti. Najveći broj naših pacijenata (45,7%) s inkontinencijom imalo je urodinamski nalaz nestabilnog mjehura. Terapija se sastoji od modifikacije obrasca mokrenja, antikolinergika i biofeedback tehnika.
Disfunkcijsko mokrenje, karakterizirano pojačanom aktivnošću zdjeličnih mišića za vrijeme mikcije, drugi je po učestalosti funkionalni poremećaj urotrakta u djece. U ove djece urodinamski nalaz u fazi punjenja mokraćnog mjehura može biti promjenjen u smislu hipotonije ili nestabilnosti detruzora. Inkontinencija može biti preljevna ako je detruzor hipotoničan i kapacitet mjehura stoga povećan. Djeca s disfunkcijskim mokrenjem zahtjevaju timski pristup koji uključuje psihosocijalnu evaluaciju, psihoterapiju, regulaciju stolice, antikolinergike, antispazmolitike, alfa blokatore, antibiotike, biofeedback sfinktera.

Najrjeđi funkcionalni poremećaj urotrakta je lijeni mjehur, karakteriziran hipotonijom detruzora. Ova djeca mokre rijetko, mogu imati preljevnu inkontinenciju i urinarne infekcije.
Zajednička urodinamska značajka svih funkcionalnih poremećaja donjeg mokraćnog sustava je funkcionalna infravezikalna opstrukcija koja je patofiziološki značajna kao i opstrukcija kod organske ili neurogene bolesti. Svaka dugotrajna opstrukcija izlaza mjehura dovodi do hipertrofije glatkog mišića i promjena u matriksu vezivnog tkiva. Ove promjene stijenke mogu dovesti do inkompetencije ureterovezikalnog spoja te do razvoja vezikoureteralnog refluksa (VUR). VUR je nađen kod 30% djece s nestabilnim mokraćnim mjehurom, kod 55% s disfunkcijskim mokrenjem i kod samo 3% djece s urednom funkcijom donjeg mokraćnog sustava. To ukazuje da opstrukcija u fazi mikcije kod disfunkcijskog mokrenja dovodi do jačih anatomskih promjena stijenke mjehura i vezikoureteralnog spoja, nego ona u fazi punjenja kod nestabilnog mjehura.

Uroinfekcije se često javljaju u djece s funkcionalnim poremećajem urotrakta i nastaju zbog zaostajanja rezidualnog urina i visokih intravezikalnih tlakova koji narušavaju normalnu zaštitnu funkciju sluznice mjehura. Rezidualni urin veći od 10 ml nađen je kod 61% djece s nestabilnim mjehurom i kod sve djece s disfunkcijskim mokrenjem. Oko 57% djece s nestabilnim mjehurom, 80% djece s disfunkcijskim mokrenjem i 28% djece bez funkcionalnog poremećaja imalo je infekcije mokraćnog sustava.

U više radova navodi se povezanost opstipacije s recidivirajućim uroinfekcijama i s disfunkcijama donjeg urotrakta. Opstipacija je najvjerojatnije uzrokovana kontrakcijama pelvične muskulature koje se javljaju kao reakcija na hitnost kod kontrakcija detruzora. Čak 41,5% naših pacijenata s disfunkcijskim mokrenjem imalo je opstipaciju, a 22,6% enkoprezu. U skupini djece s nestabilnim mjehurom 18% je imalo opstipaciju, što je isto kao i u skupini djece s urednom urodinamikom. Loening-Baucke je našla da se uroinfekcije javljaju u 11%, dnevna inkontinencija u 29%, a noćna inkontinencija u 34% djece s kroničnom opstipacijom. Nakon regulacije stolice dnevna inkontinencija je prestala kod 89% djece, noćna inkontinencija u 63% djece, a uroinfekcije u sve djece. Naši rezultati pokazuju da je kod šestero od dvanaestero djece (50%) s urednom urodinamikom i opstipacijom inkontinencija nestala nakon regulacije stolice.

Urodinamsko ispitivanje je zlatni standard za postavljanje točne dijagnoze kod djece s poremećajem mokrenja. Samo urodinamsko ispitivanje omogućuje točno definiranje poremećaja faze punjenja i pražnjenja donjeg mokraćnog sustava što je glavni preduvjet uspješnog liječenja inkontinencije, jer će pristup djetetu ovisiti o tipu i stupnju disfunkcije mjehura. Djeca s funkcionalnim poremećajem zahtijevaju kompleksan terapijski pristup koji, ovisno o tipu poremećaja, uključuje reedukaciju, uroterapiju, antikolinergike, alfa-blokatore, kolinergike, biofeedback, intermitentnu kateterizaciju ili operacijski zahvat. Antikolinergici su temelj liječenja nestabilnog detruzora u fazi punjenja mjehura. Korištenje antikolinergika kod svakog djeteta s inkontinencijom bez točne urodinamske dijagnoze je neopravdano jer je skupo, zahtijeva dugotrajnu primjenu i može imati neželjene nuspojave. Biofeedback, kao jedna od glavnih metoda u liječenju disfunkcijskog mokrenja, skupa je i dugotrajna metoda koja zahtijeva uporabu specijalne opreme i dobro educirano medicinsko osoblje. Stoga je to metoda koju treba započeti tek nakon što se sa sigurnošću postavi dijagnoza poremećaja funkcije u fazi mokrenja.

Primarna monosimptomatska noćna enureza (PMNE)

Primarna monosimptomatska noćna enureza (PMNE) je čest poremećaj u dječjoj dobi koji se javlja kod čak 20% petogodišnjaka. Unazad petnaestak godina brojna istraživanja su pokazala da je PMNE multifaktorijalne etiologije. Uzrokovana je nesrazmjerom između noćnog stvaranja mokraće i funkcionalnog kapaciteta mokraćnog mjehura, što je obično udruženo i s čvrstim snom djeteta. Nekad se smatralo da je noćno mokrenje posljedica psihičkih čimbenika no novija istraživanja pokazuju da psihičke promjene nisu uzrok već posljedica PMNE te da djeca s enurezom imaju manje samopoštovanja od zdrave djece i djece s drugim kroničnim bolestima. Stoga se danas preporuča liječenje noćnog mokrenja nakon navršene pete godine života.

Dijagnostički algoritam kod djece s noćnim mokrenjem počinje detaljnom anamnezom kojom se moraju isključiti dnevna inkontinencija, hitnost, uroinfekcije i druge nefrološko-urološke, neurološke i endokrine bolesti kod kojih noćna enureza može biti samo jedan od simptoma. Ako dijete ima urednu anamnezu, klinički pregled i uredan nalaz urina, urinokulture, mikciometrije, ultrazvuka bubrega i mokraćnog mjehura te rezidualni urin ispod 10 ml, daljnja dijagnostička obrada, posebice invazivna, nije indicirana.

Novije studije pokazuju da enureza ima značajan utjecaj na psihološki razvoj djeteta. Iako je sekundarna enureza, koja nastaje nakon što je dijete kroz barem 6 mjeseci uredno kontroliralo mokrenje, često uzrokovana psihičkim stresom, istraživanja pokazuju da primarna noćna enureza nije uzrokovana psihološkim faktorima. Pokazano je da je enureza uzrok a ne posljedica psiholoških problema u životu djeteta. PMNE utječe na razvoj djetetova samopoštovanja i djeca s noćnim mokrenjem imaju češće poremećaje ponašanja. Djeca se osjećaju različito od svojih vršnjaka, osjećaju ljutnju, stid, promjenljivog su raspoloženja, ne mogu sudjelovati u uobičajnim dječjim aktivnostima poput školskih izleta, maturalnih putovanja ili kampiranja. Roditelji često nisu tolerantni prema noćnom mokrenju i primjenjuju metode kažnjavanja. Dodatni teret za obitelj predstavlja učestalo pranje posteljine i donjeg veša te kupovanje pelena. Studije pokazuju da uspješno liječenje PMNE doprinosi povratku djetetovog samopoštovanja i uklanja važan uzrok stresa unutar obitelji.

Stoga je unazad petnaestak godina problem noćnog mokrenja intenzivno proučavan. Istraživanja pokazuju da iako je obrazac spavanja kod djece s PMNE normalan, mnogi imaju poremećaje buđenja uz puni mokraćni mjehur. Neka djeca zbog smanjenog izlučivanja antidiuretskog hormona tijekom noći stvaraju velike količine mokraće noću. Postoje dokazi da je manjak vazopresina također odgovoran za otežano buđenje uz pun mokraćni mjehur. Druga skupina pacijenata ima uredno izlučivanje antidiuretskog hormona no ima manji funkcionalni kapacitet mokraćnog mjehura.

Heterogenost uzroka PMNE nameće potrebu za različitim terapijskim pristupima. Prema patofiziološkim mehanizimima danas su u svijetu najčešće prihvaćena dva oblika terapije PMNE: noćni alarm aparati i dezmopresin. U literaturi se navode i drugi oblici terapije tipa ograničavanja unosa tekućine, različiti oblici treninga mokraćnog mjehura, antikolinergici, hipnoza i akupunktura. Triciklički antidepresivi više se ne koriste u terapiji PMNE zbog mogućih teških nuspojava i čak publiciranih smrtnih slučajeva.

Zadnjih desetak godina publiciran je veći broj radova o liječenju noćnog mokrenja dezmopresinom (DDAVP ili antidiuretski hormon). Osnovni mehanizam djelovanja je smanjenje noćnog volumena mokraće. Naime, studije pokazuju da neki pacijenti s PMNE nemaju dovoljan porast noćnog izlučivanja arginin vazopresina što uzrokuje noćnu poliuriju i stoga enurezu. Dezmopresin (DDAVP) je analog vazopresina i na tržištu se nalazi u obliku spreja za nos i tableta (Miniring, Ferring). Kod zdravih osoba postoji cirkadijalno izlučivanje ovog hormona koji se pojačano izlučuje noću i tako noću dovodi do stvaranja manjeg volumena urina veće osmolalnosti. Terapija dezmopresinom koji se primjenjuje navečer prije spavanja djeluje kao nadomjestak smanjenog izlučivanja te tako reducira noćno stvaranje mokraće.

Naši rezultati potvrđuju da je dezmopresin djelotvoran kod većine djece. Čak 73% djece imalo je potpuni prestanak enureze ili značajno smanjenje broja mokrih noći. Kod samo 7,6% djece nije bilo nikakvog terapijskog uspjeha. Kod većine djece terapijski odgovor je brz, odnosno nastupa već unutar nekoliko dana od početka liječenja. Tijekom terapije 48% naših pacijenata bilo je potpuno bez enureze. I druge studije pokazuju da je odgovor na dezmopresin brz i čak do 70% djece postaje suho nekoliko dana nakon početka korištenja lijeka. Najveći problem je da su nakon prestanka terapije česti recidivi i da samo oko 30% djece dugotrajno u potpunosti postane suho bez terapije što potvrđuju i naši rezultati.

Najčešće korištena doza lijeka je bila 20 μg uz koju smo imali vrlo malo nuspojava. Samo 5 djece (6,3%) se žalilo na bolove u trbuhu, vrtoglavicu i glavobolju koji su spontano prestali odmah nakon ukidanja lijeka. Kod većih doza (40 μg) nuspojave su češće no u svim publiciranim studijama ispod 10%. Najčešće registrirane nuspojave bile su glavobolja, rinitis, vrtoglavica, bolovi u trbuhu a kod nekoliko pacijenata opisana je promjena ponašanja. No, liječnici i pacijenti koji koriste ovaj lijek moraju biti upoznati s mogućnošću intoksikacije vodom i stoga je izrazito važno upozoriti roditelje i djecu da se lijek ne smije predozirati te da se izbjegava uzimanje tekućine jedan sat prije i osam sati nakon primjene lijeka. U našoj ustanovi terapiju dezmopresinom primjenjujemo samo ako procjenimo da su roditelji kooperabilni uz upozorenje da dijete ne smije samo primjenjivati lijek.

Neurogeni mokraćni mjehur

Za razliku od funkcionalnih poremećaja koji se javljaju kod neurološki zdrave djece, neurogena disfunkcija mokraćnog mjehura (neurogeni mjehur) nastaje zbog prirođenog ili stečenog oštećenja inervacije donjeg mokraćnog suatava. Najčešći kongenitalni uzroci su anomalije kralježnične moždine (mijelomeningokela, lipomeningokela, dijastematomijelija, ageneza sakruma, sindrom kaudalne regresije, tethered cord sindrom). Najčešći stečeni uzroci su cerebralna paraliza, transverzalni mijelitis, tumori kralježnične moždine, trauma, progresivne neurodegenerativne bolesti, multipla skleroza, Guillain-Barre sindrom i jatrogeno oštećenje pelvičnog pleksusa. Svaki od ovih uzroka može dovesti do različitog stupnja oštećenja mokraćnog sustava. Iako se incidencija prirođenih anomalija kralježnice smanjuje, one i dalje predstavljaju najznačajaniji uzrok neurogenog mjehura koji nastaje u oko 95% ove djece. Ubrzo nakon neurokirurškog zahvata nužno je postaviti ispravnu urodinamsku dijagnozu radi ranog početka liječenja. Urodinamski razlikujemo nekoliko tipova neurogene disfunkcije. Funkcija detruzora i vanjskog sfinktera uretre mogu biti normalne, prekomjerne (hiperfunkcija) i slabe ili odsutne (hipo/arefleksija).

Postoji više klasifikacija neurogene disfunkcije. Stara podjela na lezije gornjeg i donjeg motornog neurona nije dovoljno precizna jer se kod jednog djeteta mogu naći različite kombinacije aktivnosti detruzora i sfinktera ovisno o tome u kojoj mjeri su zahvaćena simpatička, parasimpatička i somatska vlakna. Prema van Goolu urodinamski postoje četiri najčešća podtipa neurogenog mjehura: (1) hiperrefleksija detruzora i hiperrefleksija sfinktera, (2) hiperrefleksija detruzora i hiporefleksija sfinktera, (3) hiporefleksija detruzora i hiperrefleksija sfinktera, (4) hiporefleksija detruzora i sfinktera (4).

Kod većine djece s neurogenim mjehurom hiperrefleksija sfinktera predstavlja funkcionalnu infravezikalnu opstrukciju koja je patofiziološki značajna kao i anatomska opstrukcija. Naime, svaka dugotrajna opstrukcija izlaza mjehura dovodi do hipertrofije glatkog mišića i promjena u matriksu vezivnog tkiva. Povećano pericelularno nakupljanje kolagena tipa III unutar detruzora je najvećim dijelom odgovorno za smanjenje rastezljivosti. Posljedično dolazi do razvoja visokog intravezikalnog tlaka, trabekulacija i zadebljanja stijenke mokraćnog mjehura te tijekom vremena može doći do razvoja hidronefroze, vezikoureteralnog refluksa i oštećenja bubrežne funkcije. Niska rastezljivost mjehura uzrokuje poremećenu aktivnost uretera što onemogućuje normalnu urodinamiku gornjeg mokraćnog sustava, dovodi do čestih uroinfekcija te ožiljčenja bubrega.

Klinički se neurogeni mjehur najčešće prezentira nemogućnošću potpunog pražnjenja mjehura, inkontinencijom urina, nedostatkom osjeta punoće mjehura i recidvirajućim upalama mokraćnog sustava. Kod djece s hiporefleksijom sfinktera najveći klinički problem je teška inkontinencija, dok su kod djece s hiperrefleksijom sfinktera češće upale mjehura i bubrega.

Kod sumnje na neurogeni mokraćni mjehur dijagnostički algoritam uključuje detaljnu anamnezu i fizikalni pregled, neurološki pregled, ultrazvuk bubrega i mokraćnog mjehura, mikcijsku cistouretrografiju, urodinamsko ispitivanje i MRI lumbosakralne kralježnice. Kod svakog djeteta s inkontinencijom potrebno je pažljivo pregledati leđa tražeći kožne znakove okultnog spinalnog dizrafizma (pigmentacija, udubljenje kože, dlaka itd). Pregled uključuje i ispitivanje perinealnog i perianalnog osjeta, tonusa analnog sfinktera, refleksa donjih udova, uključujući bulbokavernozni i anokutani refleks. Zahvaljujući modernim urodinamskim uređajima danas je moguće i bolje razumijevanje patofiziologije neurogenih disfunkcija. Pomoću urodinamskog ispitivanja određuje se intravezikalni tlak, kapacitet i rastezljivost mjehura, aktivnost detruzora i sfinktera u fazi punjenja i pražnjenja mjehura, tlak kod kojeg nastupa inkontinencija (leak point pressure) i elektromiografija sfinktera. Važno je utvrditi i da li su funkcije detruzora i vanjskog sfinktera koordinirane. Kontrakcija sfinktera tijekom pražnjenja mokraćnog mjehura naziva se detruzor/sfinkter dissinergija. Pomoću urodinamskih parametara planira se terapijski pristup i procjenjuje rizik oštećenja gornjeg mokraćnog sustava. Glavni čimbenici rizika za oštećenje bubrega su niska rastezljivost mjehura, detruzor-sfinkter dissinergija, hiperrefleksija detruzora i jači stupanj deformiteta mjehura. U djece, osobito u prvoj godini života, postoji tendencija urodinamskim promjenama u pravcu povišenja tlaka detruzora i smanjenja rastezljivosti. Razlog ovim promjenama u rano dojenačko doba je ili kirurška trauma koja dovodi do spinalnog šoka s prolaznom hipoaktivnošću detruzora ili odgovor detruzora na neurogenu infravezikalnu opstrukciju. U kasnijem djetinjstvu nužno je redovito praćenje zbog urodinamskih promjena povezanih s mogućim razvojem tethered cord sindroma, fibrozom sfinktera, malformacijama shunta.

Terapijski pristup značajno se promijenio unazad dvadesetak godina. Glavni cilj terapije je očuvanje bubrežne funkcije, a u školskoj dobi i postizanje kontinencije. Potrebno je što ranije utvrditi faktore rizika za oštećenje gornjeg urotrakta i započeti terapiju prije nego što oštećenje nastane. Osnova liječenja je čista intermitentna kateterizacija. Njome se postiže potpuno pražnjenje mjehura pod niskim tlakom. Osim kateterizacije koriste se antikolinergici, alfa adrenergici, kolinergici, simpatikolitici, relaksansi poprečnoprugastih mišića. Kod djece kod koje se konzervativnim putem ne može postići poboljšanje urodinamskog obrasca indicirano je kirurško liječenje (augmentacija i autoaugmentacija mokraćnog mjehura, rekonstrukcija vrata mjehura, apendikovezikostomija, ugradnja umjetnog sfinktera itd).
Izvor:poliklinika-helena.hr

Svetlosna terapija


Svetlosna terapija je metod koji se primenjuje u estetskoj i medicinskoj kozmetici. Upotreba svetlosnih zraka u terapeutske svrhe datira iz drevnih vremena. Još pre nekoliko milenijuma su ljudi shvatali da postoji prirodna, jaka i neposredna veza između svetlosti i bioloških procesa u organizmima živih bića. U starom Egiptu, sunčeva svetlost je korišćena u medicinske svrhe, dok je nešto kasnije, u antičkoj Grčkoj, Hipokrat opisao uticaj sunčevih zraka u lečenju nekih organskih poremećaja i bolesti, metod poznat kao helioterapija.
Svetlost, i to na tačno određenim talasnim dužinama svetlosnog spektra, pozitivno utiče na metabolički status tkiva tako što ubrzava energetske procese unutar ćelije i stimuliše njenu regeneraciju. Energetski status svake ćelije prvenstveno zavisi od prisustva hemijskog jedinjenja, najvažnijeg energetskog rezervoara, adenozin-tri-fosfata (ATP). Brojna naučna istraživanja u oblasti svetlosne terapije su pokazala da svetlost stimuliše proizvodnju ATP-a unutar ćelije i poboljšava lokalnu cirkulaciju, pomažući snabdevanje tkiva hranljivim materijama i eliminaciju štetnih, što dovodi do ubrzane obnove tkiva i njegove revitalizacije. Na ovaj način, svetlost utiče na imunitet kožnog tkiva i stimuliše organizam u borbi protiv raznih oblika inflamatornih (zapaljenskih) reakcija kože.
Primena u medicini
Primena svetlosne terapije podrazumeva postojanje veštačkog izvora svetlosti koji emituje zrake vidljivog ili nevidljivog spektra (ultra-ljubičasta (UV) i infra-crvena svetlost (IR)). Ovako izolovani, svetlosni zraci prodiru kroz kožu u tkivo, na koje utiču na različite načine, zavisno od same talasne dužine. Upravo izborom odgovarajuće talasne dužine, u koži se izazivaju samo željeni efekti.
U okviru svetlosne terapije postoji i primena boja. Svaka boja poseduje određeni stimulans. Boje koje se koriste u svetlosnoj terapiji u sauni su plava, crvena, žuta i zelena. Plava boja ima hladnu svetlost, smirujuću i opuštajuću, idealnu za sanjarenje i nalaženja sebe samog. Crvena svetlost podstiče na uzbuđenje, snagu i prijatan osećaj zraka koji donose toplotu. Ona daje životnu snagu, aktivira životni duh i prijatno prenosi toplotu. Žuta boja podseća nasunčane zrake koji donose svežinu, veselje i oduševljenje. Ona zna da probudi, i da rastera mračne misli i da pruži opuštanje i neku slobodu tela. Zelena boja nas približava prirodi, daje nam osećaj svežeg šumskog vazduha. Ona opušta živce, idealna boja za opuštanje i namenjena je za odmor i isklju isključenja od svega. Skida sve okove savremene civilizacije
Svetlosna terapija se primenjuje u tretmanu kožnih oboljenja, kao što su lupus vulgaris , psorijaza, akne, ožiljci i dr.
Izvor:Savetovaliste

Endotoksički šok


Infekciozni šok je veoma dramatično stanje koje se može javiti u toku pojedinih teških zaraznih bolesti, a posljedica je hemodinamskih, hematoloških, bubrežnih i tkivnih poremećaja. Najčešće se javlja u toku sepse izazvane gram negativnim bakterijama, nešto rjeđe stafilokokima i drugim grampozitivnim bakterijama, a veoma rijetko virusima, rikecijama i gljivicama.
Patogeneza

Infektivni šok je prouzrokovan najčešće endotoksinima bakterija, pa se zbog toga još naziva i endotoksični šok. Endotoksini djeluju na krvne sudove i pojedine organe. Izazivaju oštećenje endotela i aktivaciju Hagemanovog faktora što ima za posljedicu oslobađanje kalikreina iz leukocita i aktivaciju histaminskog sistema. Pored toga, endotoksini dovode do stvaranja kompleksa antigenan-antitijelo, potenciraju dejstvo kateholamina i aktiviraju koagulaciju. Najvjejovatnije se radi, bar u početku, o jednostavnom vaskularnom kolapsu.

Klinički efekti djelovanja endotoksina na krvne sudove očituju se prvenstveno na kardio-vaskularnom sistemu, gdje se javlja prvo periferna vazodilatacija sa smanjenim otporom na periferiji i padom krvnog pritiska. Centralni venski pritisak je održan, a umjerena tahikardija održava gotovo normalan srčani volumen. Kasnije dolazi do oslobađanja kateholamina iz adrenalnih žlijezda, zadržavanja krvi u visceralnim organima, povećanja perifernog otpora i pada srčanog volumena.
Klinička slika infekcionog šoka

U prvoj fazi infekcioznog šoka je izražena hipotenzija i tahikardija, zatim se javi izrazita hipotenzija, pad temperature, teška kardiovaskularna insuficijencija, oligurija, zatim anurija i rijetko poremećaj svijesti. Puls je jako ubrzan, filiforman, jedva se pipa ili se uopšte ne pipa. Koža je hladna i cijanotična, pogotovo na okrajinama. Prognoza je veoma ozbiljna i smrt nastupa u 40 do 60°/o slučajeva.
Laboratorijski nalazi i pretrage

U krvnoj slici postoji izrazita leukocitoza sa polinukleozom, rjeđe leukopenija. Broj eritrocita i naročito trombocita je smanjen, a vrijednost hematokrita je snažna. Iz krvi se mogu izolovati uzročnici ili dokazati njihovi endotoksini. Od ostalih laboratorijskih pretraga dolazi u obzir određivanje acidobaznog statusa, koncentracije laktata i piruvata, bikarbonata, jona Na, K, Cl, jetrenih testova i svih faktora koagulacije. Veoma je važno mjerenje parcijalnih pritisaka kiseonika i ugljendioksida u arterijskoj krvi.
Terapija šoka

Terapija šoka se zasniva na suzbijanju infekcije i korekciji hemodinamskih poremećaja.

Korekcija hemodinamskih poremećaja se postiže prvenstveno nadoknadom tečnosti. Za nadoknadu tečnosti se upotrebljavaju glukoza i elektroliti, zatim krv, plazma i albumin. Ukupna količina tečnosti u prva 2 do 3 sata za odrasle bolesnike treba da bude 1 do 2 litra, a za djecu odgovarajuće količine prema uzrastu. Najmanje jedna četvrtina tečnosti treba da budu koloidalni rastvori zbog povećanog permeabiliteta kapilara. Pored nadoknade tečnosti, primjenjuje se vazoaktivna i kardiotonična terapija, kortikosteroidi, oksigenacija, korekcija acidpze i liječenje poremećaja koagulacije. Kortikosteroidi se apliciraju u visokim dozama (hemisukcinat hidrokortizona od 0,5 do 1 g u početku, zatim po 100 mg svaka 2 sata od iščezavanja kolapsa). Ako se pojavi akutna bubrežna insuficijencija, daju se diuretici parenteralno u visokim dozama (lasix), a ukoliko to ne pomogne, ekstrarenalna dijaliza i urnjetni bubreg.

Suzbijanje infekcije se postiže prekidanjem daljeg prodiranja uzročnika preko ulaznih vrata, eradikacijom žarišta infekcije i antibioticima. Prekidanje daljeg prodiranja uzročnika kroz ulazna vrata može se postići izvlačenjem katetera, sondi itd., zatim eradikacijom primarnog žarišta. Ove mjere dolaze u obzir nakon suzbijanja šoka. Od antibiotika primjenjuju se betalaktamini, oligosaharidi, polipeptidi i nalidinska kiselina intravenozno. Ako uzročnik i njegova osjetljivost prema antibioticima nisu poznati, preporučuje se kombinacija antibiotika iz grupe betalaktamina i aminoglikozida, a nakon izolacije uzročnika, po potrebi se korigira antibiotska terapija prema antibiogramu. Doze i intervali treba da se prilagode funkcijama bubrega. Ukoliko postoji sumnja da je infekcija izazvana anaerobnim uzročnicima potrebno je u terapiji primijeniti penicilin u visokim dozama, clindamycin i metronidazol.
Izvor:Medicinabih.info

Mediteranska pjegava groznica


Mediteranska pjegava groznica (Marsejska groznica, fievre boutonneuse, kvržičasti pjegavac) bolest koja spada u skupinu ˝tifusa koji prenose krpelji˝, u tu skupinu spadaju još rikecioze koje se javljaju u Africi, te pjegava groznica Stjenovitog gorja kao i mnoge druge.
Mediteranska pjegava groznica se javlja na evropskim, afričkim i azijskim obalama Mediterana te na obalama Crnog mora. Uzročnik Marsejske groznice kao i svih ˝tifusa koji prenose krpelji˝ je Rickettia conori koju kod nas na čovjeka obično prenese krpelj psa Rhipicephalus sanguineus. U Hrvatskoj su slučajevi bolesti zabilježeni u Dalmaciji.
Za razliku od ostalih rikecioza kod Mediteranske pjegave groznice javlja se primarni afekt (tâche noire, crni ulkus) te povećanje regionalnih limfnih čvorova, karakterističan je i osip koji uz cijelo tijelo zahvaća dlanove i tabane. Javljaju se opći simptomi upale, povišena temperatura, tresavica, glavobolja. Prognoza bolesti je gotovo uvijek dobra.
U terapiji se primjenjuju tetraciklini.
Prevencija bolesti uključuje mnoge postupke, od dezinsekcije ugroženih područja do pasivne imunizacije eksponiranih. Bitno je istaknuti da krpelj nakon što dospije na domaćina oko 6 sati traži mjesto za hranjenje, 2 sata buši kroz kožu, i potrebno je najmanje 10 sati da siše kako bi ta osoba bila zaražena. Ovaj prikaz govori da ima vremena za djelovanje prije nego što krpelj nekoga zarazi. Osim toga ovaj put ukazuje i na neka mjesta na koja možemo djelovati u prevenciji uboda krpelja. Uvlačenjem hlača u čarape i majice u hlače produžavamo put koji krpelj treba preći i povećavamo mogućnost pronalaženja krpelja tijekom njegova kretanja, također ukoliko nosimo odjeću svijetlih boja povećavamo mogućnost uočavanja krpelja uslijed boljeg kontrasta. U prevenciji je važna i inspekcija tijela na krpelje nakon povratka iz endemskih područja krpeljnog meningoencefalitisa, kao i upotreba repelenta za insekte na koži i odjeći pri zalasku u takva područja. Ukoliko se krpelj ipak učvrstio u koži potrebno ga je što hitnije odstraniti.
Odstranjivanje krpelja ne smije biti nasilno jer postoji mogućnost da rilce krpelja ostane u koži. Kako krpelj otvore za zrak ima na zatku, ukoliko na krpelja kapnemo kap ulja ili ga premažemo vazelinom zbog pomanjkanja zraka on će se nakon nekog vremena početi otpuštati i omogućiti da ga izvučemo uhvativši ga sterilnom pincetom.
Izvor:medicasite.blogspot.com/